Za Uskrs od 10. do 12. travnja 2004. godine ekipa u sastavu Ana i Darko Bakšić, Jana Bedek, Slaven i Tihana Boban, Lovro i Matija Čepelak, Dalibor Paar, Dijana Župan (SO Velebit), te Igor Jelinić i Dinko Novosel (SO Dubovac) posjetila je jamu Burinku sa ciljem pregleda upitnika ucrtanih na nacrtu i utvrđivanja njihove perspektivnosti. Prioritetnan je bio penj ispred jezera na -240 m. Upitnik se nije činio toliko perspektivnim za penjanje, ali je odlučeno da ga slijedećeg puta treba osvijetliti reflektorom te onda donijeti odluku.
Zbog obilnih kišnih i sniježnih oborina razina jezera na -240 m podigla se tvoreći sifon, stoga nije bilo moguće pogledati druge upitnike sada iza sifona. Načinjeno je nekoliko fotografija i zaključeno da se u Burinku svakako treba vratiti.

JAMA BURINKA

Lokacija: Crnopac, Velebit, Hrvatska

Dubina: -290 m

Duljina: m

 

Istražio (1988.): SO Željezničar

Topografski snimili: Robert Dado, Ozren Lukić, Jadranko Ostojić
 

Topografski nacrt jame Burinke (priredio D.Bakšić)

 

Ulazna vertikala (113 m previs). Snimio:  D.Bakšić

 

Morfologija jame

Ozren Lukić

Ulaz se nalazi na rubu krške zaravni gdje počinje jaruga koja se spušta prema jugoistoku odnosno k Veselinovića stanu. Dimenzije ulaza su 20 x 15 m, a ulazi se sa sjeveroistočne strane, odnosno najniže strane otvora. Postoji mogućnost da se uđe i sa sjeverne strane, koja izgleda povoljnije, jer se u tom slučaju izbjegnu ulazni sipari, ali u daljnjem napredovanju nepriliku predstavlja jaka voda cijednica, naročito za vrijeme kiša kao što je bilo za vrijeme našeg istraživanja. Ulazna vertikala iznosi 174 m, a tehnički je razbijena u 4 manja dijela od 18, 16, 22 i 113 m. Zadnji dio od 113 m je u potpunosti prevjesan, a na 80 m od dna ulazi se u dvoranu tlocrtnih dimenzija 160 x 90 m. Pri ulasku ili izlasku iz jame neophodno je da se na vertikali nalazi samo jedan čovjek zbog odronjavanja kamenja s ulaznih sipara, što znatno produžuje boravak ekipe u jami.
Samu Veliku dvoranu nemoguće je u cijelosti sagledati jer je doista fascinantnih dimenzija. Ta dvorana ujedno predstavlja i jedan od najvećih špiljskih prostora otkrivenih do sada u kršu Jugoslavije. Slikovito rečeno to je površina od tri nogometna igrališta, a volumenski gledano u nju bi stale dvije Zagrebačke katedrale. Do ovog je istraživanja rijetko tko od članova ekipe mogao da sebi zamisli tolik beskraj svijeta tišine i tame. Čovjek se na takvom prostoru osjeća zanemarivo malen, ali činjenica je da je ipak prisutan te da na kratko remeti taj sklad podzemlja.

Robert Dado na ulazu. Snimio:  Branko Jalžić

U sjevernom dijelu dvorane nalazi se otvor u zidu koji vodi u 111 m dubok „bunar“ čije dno je ujedno i najniža točka objekta. Niz tu vertikalu teče manja količina vode koja vjerojatno presuši u sušnom periodu. Vertikala je tehnički razbijena na četiri dijela od 50, 35, 4 i 20 m. Iz sjeverozapadnog dijela dvorane nastavlja se kanal koji se najprije strmo uzdiže, a zatim se postepeno spušta sve do dubine od 240 m. Širina mu varira od 10 do 20 m, a visina od 10 do 30 m. U kanalu se pojavljuju tri manja vodena toka koji završavaju u „bunarima“ s vodom. Dubina bunara varira od 17 do 25 m, a u kanalu se nalaze tri takva bunara. Za te bunare kao i za bunar u zapadnom dijelu dvorane karakteristična je voda na dnu, a očito je da razina vode u sušnom razdoblju znatno opada. Na kraju kanala nalazi se jezero dužine 10 m s niskim stropom, koje smo preplivali i djelomično istražili uzlazni kanal koji slijedi nakon jezera.

Bivak na -180 m. Snimio:  Branko Jalžić
 

Geologija, hidrogeologija i geneza objekta

Većina masiva Crnopca nalazi se u tzv. Jelar brečama koje ustvari predstavljaju kapu Crnopca, a leže transgresivno na starijim jurskim odnosno krednim karbonatima. U literaturi se Jelar breče smatraju slabije propusnim karbonatnim stijenama, te je postojanje ovako velikog objekta u njima to interesantnije. Prospekcijom terena uočen je velik stupanj okršenosti, a kako ne postoji niti jedan stalan nadzemni tok, a količina oborina je relativno velika, jasno je da mora postojati izražen pukotinski sistem dreniranja vode u podzemlje, pogotovo ako se uzme u obzir tektonska aktivnost područja i to naročito neotektonski pokreti. Područje Crnopca je u stalnom izdizanju i iznosi oko 900 m u posljednjih 24 miliona godina odnosno od oligocena do danas (po E. Prelogoviću). Naglašena tektonika je omogućila formiranje velikih speleoloških objekata uz same tektonske elemente. Već s ulaza u jamu pa do dna mogu se pratiti dvije izražene pukotine, jedna smjera SI-JZ, a druga SZ-JI koje su predisponirale stvaranje Velike dvorane. Očito je da se radi o objektu kavernoznog tipa nastalog natražnom erozijom. Otvaranje njezinog ulaza nastalo je u posljednjoj fazi nastanka objekta urušavanjem dijela stropa Velike dvorane i to nakon prestanka toka vode kroz kanal i dvoranu, odnosno nakon spuštanja erozijske baze.
Pitanje koje se nameće, odakle tolik horizontalni kanal na visini od oko 750 m kad je područje protjecanja podzemne vode iz smjera Gračačkog polja k izvoru rijeke Krnjeze i Zrmanje znatno niže. Naime kota poniranja na Gračačkom polju danas je na oko 550 m, a izvori u podvelebitskom prostoru na oko 50 m. Objašnjenje za to moglo bi biti spuštanje erozijske baze podzemne vode ispod masiva Crnopca uvjetovano, između ostalog, spuštanjem Gračačkog polja uzduž Ličkog rasjeda odnosno izdizanjem Velebita. Kao primjer za ovo objašnjenje mogli bismo navesti Cerovačke pećine na sjevernoj strani Crnopca koje se nalaze jedne iznad drugih te ukazuju na tektonske pokrete i spuštanje erozijske baze za najmanje 120 m. Iz ovih podataka moglo bi se pretpostaviti da je Jama Burinka logičan nastavak jedne od Cerovačkih pećina. Ujedno to znači da je inicijalni oblik jame na neki način „preživio“ sve tektonske nemire, a dalji erozijsko-korozijski rad vode cjednice u objektu održava ga i danas u „životu“. Isto tako i Cerovačke pećine nalaze se tik uz sami Lički rasjed koji je veoma aktivan, a uspjele su se sačuvati do danas. Potrebno je spomenuti i drugo moguće objašnjenje. Naime, sjeverozapadno od Jame Burinka nalazi se poveća krška zaravan, danas prepuna vrtača, škrapa i manjih jama odnosno snježnica. Moguće je da je horizontalni kanal u jami, a ujedno i cijeli objekt, služio kao ponor za vode koje su se skupljale na toj zaravni. Međutim, teško je zamisliti da je tako relativno malo slivno područje (površina oko 4 km²) moglo sakupiti dovoljno vode koja bi bila u stanju da „izdubi“ tolik objekt.