Talozi krškog podzemlja

Naše područje krša po prvi put je u svjetskoj literaturi opisivano kao tipično područje u svijetu

Grozdana Cvitan

Hrvatski prirodoslovni muzej u prostornim je teškoćama. To je poznata i uobičajena priča dijela naših muzeja u kojima neodgovarajući prostor čuvanja fundusa, uređenje izložbenog prostora i dotirana sredstva za rad predstavljaju stalni izvor životarenja na rubu mogućeg. Povijest muzeja pripada različitim razdobljima i mogućnostima, a ona najnovija počinje 1986. godine ujedinjenjem dotadašnja tri muzeja u Hrvatski prirodoslovni muzej. Danas djeluje kao muzej s četiri odjela: geološko-paleontološkim, mineraloško-petrografskim, zoološkim i botaničkim. Botanički odjel je najnoviji i osnovan je naknadno.

Damir Lacković diplomirao je geologiju, speleolog je i već pet godina kustos mineraloško-petrografskom odjelu HPM-a. Na pitanje što čovjek s takvim kvalifikacijama radi u muzeju, Damir odgovara da se brine o "zbirci siga, odnosno speleotema kao mineralnih taloga u našem kršu, jer Hrvatska obiluje tom vrstom građe". S Marijanom Čepelakom i Vladimirom Zebecom te brojnim suradnicima i fotografima, Damir Lacković autor je izložbe Sige, jedne od onih izložbi koje računaju s estetskom, znanstvenom i edukativnom komponentom, što je, naravno, prepušteno izboru posjetitelja. Ali uvijek ostaje činjenica da ono što izložba siga može pokazati dokument je o svijetu koji postoji mimo i pokraj nas, blizu i daleko, i samo je izbor iz većini nedostupnog svijeta podzemlja u koji nikad neće dospjeti iz različitih razloga.

Izložba Sige prvi put je otvorena u prosincu 1999. godine u Zagrebu, nedavno je vraćena iz Bologne i nastavlja "put" u Paklenicu. Je li to i za ovu vrstu izložbi mnogo?

– Mnogo je iz više razloga: izložba Sige otvorena je u našem muzeju u prosincu 1999., nakon toga ugošćena je u Kninu, Karlovcu, Krapini, Šibeniku i u Tomislavovu domu na Sljemenu, a nakon toga u inozemstvu, u Johanesburgu, Pretoriji i Bologni. Ali njezin put nije završen. Već sama činjenica da ona nekoliko godina ostaje izvan HPM-a i još će se seliti na neke prostore, uspjeh je za naše prilike.

Otkud toliki interes za sige?

– Zbirka taloga iz podzemlja krša, odnosno siga, skupljana je u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju već godinama i ona je uistinu zanimljiva. Naime, sige pripadaju mineraloškom bogatstvu Hrvatske, specifičan su krški fenomen i specifičan fenomen za našu zemlju. S obzirom da je veći dio naše zemlje pod krškim reljefom, to je krš sa svojim fenomenima jedno od onih prirodnih bogatstava koja smo naslijedili i koja možemo pokazati svijetu.

Znači li da je svijet u tom smislu deficitaran sigama, odnosno da fenomeni krškog prostora nisu uobičajeni i česti na planetu Zemlji?

– Ima ih relativno malo u odnosu na druge mineralne pojave koje potječu iz vulkanskih, metamorfnih i nekih drugih stijena. Ponešto krških fenomena postoji u Kini i Americi, a u Europi ih ima pomalo u Francuskoj i Njemačkoj. Naše područje krša po prvi put je u svjetskoj literaturi opisivano kao tipično područje u svijetu, a neke pojave koje su tom prigodom opisane (krška polja, ponori, udoline itd.) ušle su i u svjetsku terminologiju upravo kroz naše termine za pojave. Tako uz neke druge izraze danas i u engleskom i u ukupnoj međunarodnoj stručnoj terminologiji postoje termini ponor, dolina i slično.

Što je ono što ste pokazali izložbom?

– Izložba se sastoji od fotomaterijala i uzoraka. Na prvom otvorenju bilo je 110 fotografija, ali njihov broj na različitim izložbama varira prema diktatu prostora u kojem izlažemo. Najmanje ih je bilo četrdeset na jednoj izložbi. Drugi dio izložbe su uzorci skupljeni u našem kršu. Želja nam je bila da krške fenomene, odnosno sige, kojima se često pridaju imena ukrasi, nakiti i slično (a one to i jesu u špiljama) pokažemo ne samo našoj, nego i svjetskoj javnosti. Nismo imali puno iskustva, ali smo imali dobru volju i pokušali smo druge zainteresirati za to, jer mnogi ljudi to nemaju prilike vidjeti u prirodi. To je golemo estetsko bogatstvo skriveno u jamama i mi smo ga pokušali učiniti dostupnim.

Što znači uređena špilja, koliko ih mi imamo, i postoji li interes da se špilje urede, odnosno da ti ukrasi postanu dostupni tamo gdje su i nastali?

– U Hrvatskoj je više-manje turistički uređeno dvadesetak špilja, ali s obzirom na mogućnosti to je malo. U Bavarskoj (Južnoj Njemačkoj) koja ima neke "krpice" od krša uređeno je više špilja nego u nas koji obilujemo tim fenomenom. Naš dobar primjer je jama Baredine u Istri u Novoj Vasi (Poreč). Čovjek na čijoj se zemlji špilja nalazi pokrenuo je inicijativu oko njezina uređenja, a bila je pogodna zato jer ima dobar jamski ulaz i horizontalne kanale unutra pa je komunikacija moguća. Špilja danas funkcionira kao turistička atrakcija u koju dolaze brojni posjetitelji tijekom većeg dijela godine. To nisu megalomanski pothvati nego mali zahvati potrebni da bi posjetitelji bili sigurni, a zapošljava članove obitelji koji su vlasnici zemlje.

Ipak, ne podrazumijeva li većina špilja nedostupnost i umijeće speleologije? Imaju li sve špilje ukrase koji bi bili vrijedni napora da se do njih dođe ili je i izazov ulaska u te jame dovoljna atrakcija?

– Dobar dio špilja u Hrvatskoj ima ukrase vrijedne da bi se prikazali javnosti. Veći problem je njihova pristupačnost jer nije samo pitanje položaja i veličine ulaza, nego i unutrašnja prostranost te sigurnost posjetitelja ono što određuje njihovu moguću turističku namjenu. To znači da će dio špilja uvijek ostati dostupan samo speleolozima i eventualno avanturistički raspoloženim turistima, ali velik dio mogao bi se urediti. Trenutačno je u postupku uređenje nekoliko špilja koje su u blizini velikih cesta i dovoljno su pristupačne, velike i lagane da bi mogle uskoro biti ponuđene na uvid turistima. Na taj način uskoro bi, primjerice, trebala biti uređena Modriča špilja u blizini Rovanjske. Uređenje, naravno, mora zadovoljiti neke zahtjeve koji se odnose na zaštitu prirode, jer u špilji žive šišmiši i treba očuvati prirodnu ravnotežu. Slijede pitanja rasvjete, broja turista i sl.

Kako ste se odlučili na iskorak da u svijetu pokažete naše špiljsko blago?

– U Južnoafričku Republiku smo otišli preko privatnih veza s hrvatskim iseljenicima koji su onda, osim u našoj katoličkoj misiji, izložbu ponudili i Sveučilištu u Pretoriji. U Bolognu smo došli preko sajma minerala u Münchenu, gdje su organizatori manifestacije Bologna Mineral show dobili naše materijale i pozvali nas da zajedno s bolonjskim i pariškim prirodoslovnim muzejima izlažemo na toj manifestaciji. To su skupovi kolekcionara, trgovaca dragim kamenjem i sličnih ljudi, a izložbe na njima privlače posjetitelje i uz atraktivnu imaju i edukativnu funkciju. Izložba je završena 18. ožujka i sad ponovno može biti postavljena u Hrvatskoj.

Što znače uzorci na izložbi i kako do njih dolazite s obzirom da je svako diranje i lomljenje siga i devastacija?

– Većina materijala skupljena je u špiljama koje su otvorene prigodom radova na kamenolomima. Znači da je riječ o kavernama bez prirodnih ulaza i o postojanju takva fenomena nismo ništa ni znali dok nije došlo do devastacije. Neke uzorke smo skupili u špiljama oko Tounja i Ogulina zato što predstavljaju svjetski fenomen. To su freatičke sige koje su po prvi put tamo popisane, opisane i registrirane, a mogli bi ih prevesti kao podvodne sige, točnije sige nastale u potopljenim kanalima. Takav jedan primjerak uzet je za muzej.

Koji fenomeni našeg prostora mogu biti tema i zanimljiva ponuda u svijetu sličnim izložbama ili atrakcijama?

– Uz sam krš i njegove fenomene, najatraktivniju ponudu moguće je napraviti u biološkom odjelu s endemičnim pojavama. Imamo puno endema i mislim da bi oni svijetu bili zanimljivi. Ono što je zasad najsigurnije međunarodni su skupovi i privatni kontakti putem kojih je moguće ostvariti suradnju i razmjenu. I mi sami učimo kako napraviti ekonomičnu, fleksibilnu i pokretnu izložbu koja će iskoračiti iz matičnog muzeja i biti prikazana što većem broju posjetitelja.

Kakav je nastavak života izložbe Sige?

– Ona će u travnju biti otvorena u Gradskom muzeju u Sisku, a onda bi preko ljeta trebala biti udomljena u Nacionalnom parku Velika Paklenica. Tamo dolazi velik broj turista i ljudi u nacionalnom parku upravo uređuju izložbeni prostor bivših podzemnih tunela i atomskog skloništa.

Vraća li se onda u stalni postav HPM-a?

– Sama ideja izložbe bila je da ona jednom završi u stalnom postavu našeg muzeja. Takva izložba morala bi biti dijelom stalnog postava i biti predstavljena upravo zbog specifičnosti fenomena koji prezentira i koji odlikuju ovdašnje prostore. U tom smislu sadašnji stalni postav trebalo bi bitno proširiti, osuvremeniti, popuniti novim izlošcima, ali pravi problem nije u materijalu nego u njegovoj prezentaciji, a to znači prostoru, policama i ostalim izlagačkim mogućnostima. Problem je u tome da je današnja zgrada muzeja suviše skučena za materijal koji čuva. Naravno da je onda i deponiranje materijala nekvalitetno i da je potrebno sustavno rješenje novog prostora muzeja, novog stalnog postava i odgovarajućeg čuvanja fundusa. U takvim uvjetima uvijek je prisutna dvojba – čekati konačno rješenje ili raditi onoliko koliko i kako se može.

Izvor: Grozdana Cvitan, Zarez, br. 77, 2002.