IN MEMORIAM

ZORAN STIPETIC - PATAK

 

ABSTRACT: Zoran Stipetic Patak, one of the best cavers in "Velebit" and Croatia died on 16th of March 1996.

Patak was born in 1960. As a student of Zagreb University he became a member of "Velebit". He took part in the biggest and the most important speleological researches in Croatia. In 1989 he started to dive in caves. The most important of the numerous speleo-divings was in Lukina jama where, together with Teo Barisic, he made an advance of 57 m in an underwater channel. This is the deepest siphon that has been dived in a cave (-1355 m) and the world record so far.

This year, Patak wanted and planned to do further-divings in Lukina jama. For that purpose dry suits for arctic water conditions were provided. Together with his friends and divers Patak exercised scuba-diving in a dry suit. On 16th of March 1996 on a routine exercise in the sea Patak was catapulted from the depth of 35 m to the surface by his dry suit for unknown reason. He died instantaneously.

His contribution to the Croatian speleology is difficult to describe in short. Apart from active underground and underwater researching he had a good knowledge of computer sciences. As such, he made a programme for better keeping of cave drawings. He also took care of the speleological archive in "Velebit". Apart from that he wrote and translate for the "Velebiten". For him, the speleology was not just a hobby, it was the way of life. Patak, we already miss you.

 

[slika] Dana 16. 3. 1996., slijedom dogadjaja, upisan u "crnu knjigu zivota", prekinut je zivot, naseg dobrog i dragog prijatelja i clana HPDS "Velebit", Zorana Stipetica - Patka. Njegov odlazak iz nase sredine oznacio je jos jedan tuzan, bolan rastanak, gubitak ne samo prijatelja, vec aktivnog, vrijednog clana naseg odsjeka i drustva, kojega cemo jos dugo, pamtiti.

Zoran Stipetic - Patak zapoceo je zivot 1. 8. 1960. u Zagrebu. Kao brucos elektrotehnike upisao se u velebitasku planinarsku skolu 1979. nakon cega zapocinje njegovo aktivno clanstvo. Velikom snagom duha nadvladao je opasnu bolest i s jos vecom zivotnom radoscu nastavio zivot velebitasa.

Otkricem Spilje u kamenolomu Tounj stalno je ucestvovao i vodio ekipe u istrazivanje spilje koja je ubrzo postala treca spilja po duzini u Hrvatskoj. Uvidjevsi mukotrpnost posla kabinetske obrade podataka, dobivenih topografskim snimanjem, nacinio je racunarski program za crtanje spilja i jama koji je tijekom niza godina usavrsavao i koristio pri obradi svih vecih objekata koje su hrvatski speleolozi pronasli i istrazili nakon toga vremena.

Ucestvovao je i u visegodisnjim velbitaskim speleoloskim istrazivanjima Like koje kulminira pronalaskom Punara u Luci.

Potopljeni nastavci spilja i jama - sifoni potakli su ga da zavrsi tecaj ronjenja 1989. godine u okviru Drustva za podvodne sportove u Zagrebu. Tada pocinje njegova ljubav za ronjenje u spiljama. Ronio je tako u Zvonkovom bunaru na Dugom otoku, vise puta u tounjskim spiljama, Ljubackom vrelu kod Zadra i izvorskim spiljama Suvaje i Rudnice. Sifon Punara u Luci, ronjen 1990. godine bio je preronjeni sifon na najvecoj dubini u speleoloskim objektima Hrvatske. Iste godine je sudjelovao u Cousteaouovoj ekipi koja je roneci po spiljama tragala za prvim nalaskom stanista covjecje ribice u dunavskom slivu. Tada je pronadjen dugi suhi nastavak Obajdinove spilje iza sifona.

Ronjenje i speleolosku aktivnost prekinuo je tada rat i Zoran se dragovoljno ukljucio sa ostalim prijateljima planinarima - alpininstima - speleolozima u obrani domovine braneci je na njezinom najtezem, a nama najdrazem i najljepsem dijelu - u velebitskim vrletima.

Po povratku s bojisnice vratio se na redovni posao u RIZ i mnogobrojnim velebitaskim aktivnostima. Nastavio je tako sa razvijanjem programa i unosenjem podataka o ranijim i tekucim istrazivanjima u racunar.

Preuzeo je graficko uredjivanje i prevodjenje na Engleski drustveno glasilo "Velebiten", a zadnji, 20. broj, dogotovio je nekoliko dana prije smrti.

Kao jedan od najaktivnijih speleologa 1993. i 1994. je izabran za procelnika speleoloskog odsjeka. Narocitu ljubav i paznju posvecivao je izgradnji mladih narastaja. Od svojih pocetaka jedan je od najstalnijih instruktora na tradicionalnoj velebitaskoj zagrebackoj skoli koju je i vodio 1991. godine. Tijekom dugogodisnjeg speleoloskog rada obisao je mnoge planine, zabite krajeve lijepe nase i spustio se u mnoge jame kao sto su: Munizaba -448 m, Fantomska jama -477 m, Jama kod Raspora -361 m, Podgraciste II -329 m i Punar u Luci -290 m. Pripremao je i organizirao speleoloska orjentacijska natjecanja i sudjelovao na seminarima o samospasavanjima iz spilja i jama.

U jami nad jamama - Lukinoj jami bio je 3 puta i to 2 puta do dna. 1994. je zaronio u sifon na njezinom dnu i tako postavio i danas aktuelni svjetski rekord - ronjenje na najvecoj dubini od ulaza na svijetu. Za taj poduhvat pohvaljen je i od strane Hrvatskog planinarskog saveza. Zelja da se prodre dalje u dubinu Lukine jame rezultirala je nabavkom nove opreme i pripremama u sklopu kojih je bila i ta kobna, 16. ozujka, na Malom Losinju.

Iako mu je speleologija davno prestala biti hobijem i postala nacinom zivota Zoran se nije bavio samo speleologijom, racunalima i ronjenjem. Volio je i obicne odlaske u planine, planinarske i skijaske ture, skijasko trcanje, biciklisticke izlete, a nisu mu strani bili ni alpinizam, padobransko letenje, rafting ni jedrenje. S velebitasima je odlazio u kina, posjecivao kazalista, video i dia-projekcije, bazene i koncerte. U svom malom podstanarskom stanu na Pescenici, koji je postao drugi dom "Velebitovih" spiljara, medju prijateljima je sirio svoju strast za dobrom knjigom, ambijentalnom muzikom, gurmanskim finotama i umjetnoscu. Vise od njegove aktivnosti pamtit cemo njegovu savjesnost, plemenitost, nesebicnost i neobican smisao za humor kojim je zacinjavao sve nase napore i tulume zauvjek usadjene u velebitaski duh i spiljarski folklor.

Velebit bez Patka nece biti isti, ali je njegovom zaslugom postao drugaciji nego li ga pamte brojne generacije koje su u njemu prosle svoja mladenacka iskustva, veselja i radosti.

Jos je jucer bio tu. Dijelili smo s njim radost, napore i planove za buduce akcije.

Sacuvat cemo njegov lik u nasem sje(anju, u nasim srcima, na buducim akcijama, izletima i sastancima, bit ce jos dugo medju nama.

U tim mislima prisjetimo se kitice iz nase pjesme, u duhu obecanja:

A ponekad idem sa tugom
U more i planine te
Da mrtvoga druga iznesemo
I nastavim njegove sne.