|
 
Die hard -
Furtowischacht - Austria
27.12.2009 - 02.01.2010.
Tekst: Marin Glušević
Foto: Marin Glušević, Darko Bakšić
Malo po malo, doček Nove godine u nekoj austrijskoj špilji postaje stvar
tradicije. Beskrajni kanali, snijeg, Alpe, dobra austrijska speleološka
ekipa ... Ove godine nam se odlazak u Austriju složio odmah iza skijanja
u Zermattu. Dakle, sve savršeno, čak malo presavršeno. Plan je nakon
tjedan dana skijanja u Švicarskoj produžiti u Dachstein i Mammuthöhle.
Za Mamutsku špilju nas vežu predivne uspomene otprije dvije godine - 3
dana rada u špilji koja ima 64 km kanala i više od 1200 m dubine, a
nakon toga skijanje. Ulaz u špilju i špiljarski dom nalaze se na
skijalištu! Savršeno...
I, nakon Zermatta dođosmo u Zagreb i tamo nas dočeka informacija -
promjena plana! Austrijanci se odlučuju za istraživanje jame
Furtowischacht na Hochschwabu u blizini Graza. Jama je duboka 712 m i
ide dalje ... Opasan plan. Pogotovo nakon što je četvero zagrepčana
odustalo i ukupno nas se skupilo sedam u malenoj gostionici u podnožju
Hochschwaba. Prava međunarodna ekipa! Tu su Bakša i Ana iz Zagreba,
Lukas i Matthias iz Austrije, Laura sa Sardinije i Kate i ja iz Splita.
I počinje avantura.
Prvo smo nosili teške ruksake dva sata uzbrdo do doma koji je bio bazni
logor. Većina stvari je odnesena kombijem i ratrakom do doma, a mi smo
se negdje izgubili u prijevodu. Dok smo preslagali opremu pripremljenu
za komodni Dachstein i opremali za spartanski Hochschwab, prijevoz je
otišao ... a nama ostali teški ruksaci.. Ispala je to jedna lijepa noćna
tura. Slijedila je okrepa na domu, slaganje konopa i opreme u
transportne, pokoje pivo i dugo planiranje akcije na papiru. Treba
definirati tko, gdje, kada, s kime i što radi u jami. Legli smo u sitne
sate što i nije bilo baš najbolje jer smo već u ranim jutrom bili na
nogama i spremali se za pokret.
Do jame je dva sata hoda na skijama i savladavanje 400 m visinske
razlike. Snijega je dosta, a vrijeme je prilično loše, sniježi,
vidljivost je nikakva. Svi smo u pokretu i dobro natrpani grabimo
uzbrdo. Podijelili smo se u dvije grupe. Bakša, Ana i Lukas će opremiti
jamu do 350 m dubine i izaći vani a Kate, Matthias, Laura i ja napravit
ćemo dvije ture do jame i iznijeti gomilu stvari do ulaza.
Prva tura je najteža. Tražimo put po zametenom Hochschwabu. Mnogo je
stijena i usjeka. Treba se uspeti kroz strmi kuloar na čijem vrhu je led
i potrebno je skinuti skije. Također, na cijelom području postoji velika
opasnost od lavina i svi nosimo Ortovox uređaje, lavinske sonde i
lopate. Nakon kuloara nastavlja se na skijama do podnožja stijene. Skije
ostavljamo uz jedan kamen i uzimamo GPS koordinate kako bismo ih mogli
pronaći padne li veći snijeg.
Još malo uz liticu i na ulazu smo. Jama ima dva otvora od kojih je jedan
potpuno zatrpan snijegom. Prva grupa na brzinu oblači opremu, mi kopamo
rupu u snijegu ispod velikog zapuha gdje stavljamo stvari. Veoma je
važno iskopati dobar i prostran zaklon. Meteorolozi najavljuju obilan
snijeg i hladno vrijeme. Čovjek koji potpuno mokar i umoran izađe iz
jame na takve uvjete nema mnogo šanse za preživljavanje. Mora brzo u
zaklon gdje će se presvući i utopliti. U protivnom, sva se oprema zaledi
i smrzavanje nastupa vrlo brzo!
Ulaz je postavljen, zaklon spreman. Prva grupa od troje ulazi u jamu.
Nose i lopatu sa sobom. Čest je slučaj da se ulaz zamete svježim
snijegom ili ga zatrpa lavina... Ostatak ekipe vraća se u dom po novu
rundu stvari. Vrijeme se poboljšava, prohladni sjeverni vjetar
rastjeruje oblake ... Dugo ću pamtiti te povratke u dom. Nakon uspona s
jeb...no teškim ruksacima, spuštanje nizbrdo bez ičega na skijama po
dubokom snijegu uz predivni alpski zalaz sunca sliči na san. Umorni
nakon svega i okrjepljeni juhom, rano idemo na počinak. Bakša, Ana i
Lukas izašli su iz jame tek u ponoć. Jedva da su nas probudili kad su se
vratili u dom ... Ujutro je naš red za jamu, a povratnička trojka se
odmara do večeri kad ponavljaju ulaz. Težak prethodni dan uzima danak
prvoj ekipi pa Ana i Lukas obolijevaju i nisu više za podzemlje. Nova
izmjena plana. Sad smo ekipa Kate, Matthias i ja, idemo prvi, nosimo
bivak koji ćemo smjestit na 350 m dubine i užeta za napredovanje. Zatim
navečer ulaze Bakša i Laura s još konopa i nastavljaju raditi gdje mi
stanemo. Tako će ekipe uhvatiti naizmjenični ritam od 12 sati rada i 12
sati odmora u bivku.
Uspon kuluarom do jame. U uskom dijelu meandra.
Krećemo na uspon. Jutro je predivno, bez oblačka i bez daška vjetra. Sve
je bijelo. Neizmjeran je užitak doći do jame po takvom vremenu.
Presvlačimo se vani, ispred ulaza, na suncu. Svatko uzima dvije
transportne i krećemo!
Ulaz je napola zakopan snijegom pa prtimo skale i lagano silazimo.
Kršljiva dvorana pa počinju zavojiti meandri koji se uz koji uži prolaz
spuštaju do 250 m dubine. Sada slijedi ono o čemu je prva grupa pričala:
100 metara, do bivaka, uskog, teškog, vijugavog i oštrog meandra u kojem
ideš malo gore pa malo dolje prateći oznake ostavljene kao orijentir za
''najbolji'' mogući prolaz.
Naglasak na ''mogući''. Dodatna nevolja je što svatko ima dvije
transportne vreće koje zapinju gdje stignu. Začokiraju se među
stijenama, često nemaš dovoljno snage za potegnuti ih. Cijelo vrijeme
moraju biti povezane kratkom zamkom za pojas kako ne bi pale u dubinu
jer se često ne vidi dno kanala po kojem se kreće.
Pa, opet, taj konopčić zapinje i zapinje. Pa se uđe u uski prolaz gdje
čovjek prođe taman okrenut na bok i vrlo često u čučnju. U svakoj ruci
je po jedna vreća. Kako bi se bilo lakše orijentirati, težina vreća je
do 10-ak kg. Tamo gdje je toliko usko vreće se dodaju iz ruke u ruku u
svim mogućim i nemogućim položajima. Sve se pretvara u agoniju koja
traje šest sati.
I, u bivku smo! Kratki odmor, marenda i Matthias i ja nastavljamo
opremati jamu. Kate ostaje uređivati bivak koji je strašan. Žitko blato
na tlu, mokri karimati od prijašnje ekspedicije, malo blatnjavog najlona
... Postavljali smo još nekoliko sati i spustili se još stotinjak
metara. Bilo je potrebno zamijeniti stara užeta u jami s novima zatim ih
pregledati i ako nisu uništena u proljetnim bujicama vode pripremiti za
korištenje u dubljim dijelovima jame.
Izlazak iz jame prvog dana
Na povratku, bivak je bio spreman, naoko ugodan i suh (blato je
prekriveno mnogim slojevima najlona) a Bakša i Laura su taman pristigli.
Kratka ćakula, malo juhe i nastavljaju dalje a mi se zavlačimo u vreće
za spavanje. Bivak je tijesan, tri osobe jedva stanu širinom ramena.
Grupno se okrećemo, čas na lijevi, čas na desni bok.
Učinilo mi se da sam tek zaspao kad me probudila pjesma iz dubine. Ono
dvoje se vraća i pjevaju da nas razbude. Uf, tako se teško ustati iz
tople vreće. Zrak je hladan, u jami je svega 2 stupnja. Još je gora
pomisao na potpuno blatnjavi kombinezon kojega treba obući. Začas se je
stvorila gužva na kratkoj polici s bivkom. Kuhamo vruću cedevitu koja je
univerzalno speleološko podzemno piće koje služi za brzo zagrijavanje i
povratak u život. I rakija, također. Izmjena postave u vrećama i još
malo marende. Pravo je umijeće na tako uskom prostoru presvući se,
jesti, rasporediti potrebnu opremu, poći na zahod ...
Jama se od 350 m otvara u prostrane i duboke vertikale s kojima se vrlo
brzo spušta do 600 m dubine. Tu su stigli Bakša i Laura. Tu je i polica
s koje treba nastaviti istraživanje. Desno je suhi kanal, otprije
istražen do 712 m dubine, a lijevo nas čeka nepoznati mokri dio koji se
nije istraživao zbog obilne količine vode. Sada se voda tek neznatno
cijedi niz zidove.
Noć na Hochschwabu
U Alpama se duboke jame istražuju isključivo zimi kad je vrlo hladno.
Razlog tome je što sva voda ostaje na površini u obliku snijega i leda i
ne prodire u podzemlje do proljeća. Tada u dubinama suho. Dakle, ulazimo
u nepoznato. Nižu se manje vertikale koje završavaju užim prolazom nakon
kojega se opet otvara šira vertikala. Ta igra se nastavlja do jednog
suženja koji je ipak previše mokar da bismo jednostavno prošli kroz
njega. Ona neznatna voda se sakuplja sa svih strana i teče kroz taj
prolaz i nestaje u dubini.
Odustajemo do napredovanja na tom mjestu i odlazimo istražiti kanal
pedesetak metara iznad tog mjesta. Taj prolaz se nastavlja u skokovima i
pratili smo ga sve dok nismo potrošili svu opremu. Isteklo je naših 12
sati za rad i treba se vratiti u bivak. Opet gore opisana izmjena u
bivaku. Uobičajena gužva. Radi se plan. Moramo planirati povratak i
Bakša i Laura odlaze vidjeti dno i raspremiti užeta na suhe police kako
bi se sačuvala od vode. Mi odlazimo na spavanje.
San nije dugo trajao jer su se brzo vratili. Raspremamo bivak i na silu
jedemo ogromne količine hrane koja je ostala. To je česta radnja u
podzemlju jer se smeće nikada ne ostavlja u jami i hranu je lakše nositi
u stomaku nego u transportnoj. Malo po malo, napunile su se transportne,
svakome po jedna, svaka prilično teška.
Bivak na -350 m.
Odmah se ulazi u onu dionicu od 100 metara uskog meandra i počinje
višesatna borba. Sve zapinje, struže, psuje se na tri jezika,
kombinezoni se paraju. Na 250 m dubine, na izlasku iz tog uskog dijela,
izgleda kao da smo već vani. I, dok penjemo tih lakših 250 metara
počinjemo se sjećati gdje smo, i što nas može čekati vani. Lavine?
Zatrpan ulaz? Mećava? Hladan vjetar? To su meteorolozi najavili ... Kad
je Bakša viknuo ''Vedro je!'', dobra vijest se brzo spustila od čovjeka
do čovjeka u dubinu. Vani je mirna vedra noć, cijela planina sjaji na
punom mjesecu. 31. 12. je, još nekoliko sati nas dijeli do 2010 godine.
Skidamo mokre, blatnjave kombinezone koji se na temperaturi od prilično
minusa brzo lede.
Baloni od sapunice na Bivku. Laura u provlačenju.
To je praktično jer ga je lako savinuti, kao karton i staviti u ruksak
bez da se zablati sve oko sebe. Hladnoća lagano štipa prste i ubrzo smo
svi presvučeni i spremni za povratak. Ruksaci su narasli i bezobrazno
otežali. I sama pomisao na užitak skijanja je brzo nestala nakon što je
svaki zavoj s tim teretom završio nisko u snijegu. Čak su i najiskusniji
skijaši uzeli skije u ruke i malo po malo odgegali se u dolinu prema
domu ...
Pred domom svakoga je dočekala krigla pive. Unutra je već veselo, mnogo
je ljudi. Uslijedilo je još jedno pivo, pa rakija, pa liker, pa vino, pa
šampanjac ... Crveni u licu i zbrčkani u glavi jedva smo dočekali tu
2010 godinu. I dok je zadnji vatromet bljeskao nad planinskom dolinom mi
smo se zavukli u vreće.
Buđenje ekipe u bivku.
Snježna rupa iskopana na drugom ulazu jame
Sljedeći dan nismo radili baš ništa. Šutili smo se i izgledali kao da
nas je bager zgazio. Bauljali smo po domu i okolo doma, malo spremili
opremu, brojali bolesne količine modrica na tijelu, gledali nacrt i
uspoređivali iskustva.
Skidanje Katinih čizama. Ulaz u Furtowischacht noću.
Iduće jutro znači povratak kući. Vrijeme je poludilo, digao se vjetar i
pada gust snijeg. Sva oprema je u ratraku koji nam prti stazu prema
parkiralištu. Rastanak sa Hochschwabom završio je stravičnim zvukom
struganja skija po žalu makadama na koji smo se skijajući nizbrdo svi
naivno nasukali.
Tu je naš kombi i još jedno pivo za rastanak. A onda duga vožnja do
Splita ... A jama? Furtowischacht u prijevodu znači ''jama koja ide
dalje''. Prvi put su bacili kamen u nju i rekli da ide dalje.
Istraživali je i svaki put ponovo rekli:ide dalje. Došli smo i mi i sve
što na kraju možemo reći je da jama - ide dalje! A, dokle? Dobar smo
posao napravili austrijskim kolegama pa tako uopće ne sumnjam da ćemo
joj jednom vidjeti dno:)!
Povratak s brda.
Sudionici istraživana:
Lukas Plan (Lukas)
Matthias Hammer (Matthias)
Laura Sanna (Laura)
Ana Bakšić (Ana)
Darko Bakšić (Bakša)
Marin Glušević (Marin)
Katja Milišić (Kate)
OBJAVLJENO:
14.02.2010. 20:05 |
