NOVE VIJESTI
IZ KITE GAĆEŠINE (2008.)
23.-24.10.2008.
Anton Vukičević (SO Promina) i Goran Rnjak-Vjetar (SO
Mosor) istražili su i topogafski snimili 31 m, te sada duljina
iznosi 10603 m.
KG 10572m - Ipak se okreće
Teo Barišić
05-07.09.2008.
Velebitaši; Ana & Darko Bakšić, Petra & Tomislav Bajo i Mihovilci;
Aida & Teo Barišić i Tomislav Kokić . U 02,00 sati svi u novom bivku
u E-Šerihiji. Finog vina s Pelješca, nešto klope i u krpe. Ujutro,
malo ljenije nego obično, tek oko 9 prtljamo po bivku. Aida , Bakša
i Teo će u Bolna S'Lutanja, a ostali u "šetnju" do Novog vala. Petra
vodi početak skupljanja informacija važnih za budući geološki profil
Kite. Prva ekipa je već malo iza podne na -400m. Bakša nastavlja s
lutanjem tamo gdje je stao Vjetar. Dok vučemo niz kratkih vlakova
ispod nas se čuje potmulo lupanje kladivom. K vragu! Opet nešto
kleše. Uskoro čujemo i "Nemrem natrag". Ipak se vrača i pomalo
dovršavamo nacrt do nezgodnog suženja. Spustili smo se tek do -410m.
Dalje bi trebali hiltiji i špice koje su ostale u Tondinima..., pa i
nije baš tako perspektivno... Vrijeme curi i idemo natrag ..
Kita kaze. Snimio: D.Bakšić
Slijedi mukotrpno raspremanje 80 metara
koljenastog meandra sa nekoliko ružnih provlačenja. U 21,00 sati smo
pod 50 metarskom previsnom Big Bukicom. Skupilo se pet transportnih
vreća. Na vrhu se rješavamo većine tereta formirajući novu
"perilicu". Pokušaj da novu ukrajinsku devetku tvrdu poput sajle
prebacimo u manju transportku nas tjera u smjeh do suza. U 01,00 smo
ponovo u bivku. Druga ekipa je također zadovoljna. Prošli su velik
dio objekta, obavili mjerenja i uzorkovanje i u starom bivku se
okrijepili u dobro opskrbljenom baru. U nedjelju je nastavljeno s
mjerenjima prema izlazu i konačno smo oko 14,00 svi vani i dalje na
pivo.
Big Bukica. Snimio: D.Bakšić
Iako je nacrtano tek 49m kanala zadovoljni smo jer smo na vrijeme
raspremili Bukicu u kojoj je i u ovo izuzetno sušno vrijeme lagano
curilo po nama. Prve kiše bi vjerojatno zarobile svu opremu u
meandru do sljedećeg ljeta. Nova duljina KG je 10572m. Celer na
kilometar/satu se ipak okreće.
Istraživanja srpanj-kolovoz 2008.
Teo Barišić
04-07.08.2008. Aida &
Teo Barišić, Goran Rnjak tek u 23,00 na ulazu. U Ašovu kupimo
karimate, kohere, nešto klope, a na ulazu u Afriku tranportne vreče
s užetima koje su pripremili Drnišani. Sad se već nakupilo 8
transportki koje pomalo vucaramo, dodajemo, provlačimo i u 04,00
pomalo iscrpljeni na kraju E-Šerihije na -130m formiramo novi peti
stalniji bivak u Kiti. Teren je idealno ravan, voda nakapnica 2,5 m
pod bivkom (treba oprema), no ubrzo doznajemo da je i hladniji od
dosadašnjih sa temperaturom od 4 stupnja C i gotovo neprimjetnim
strujanjem zraka.
Sljedeći dan se dižemo oko 08,30 i ubrzo odlazimo
prema suženju za Sivi rov. Vjetar koristi "Antunovu topografiju" -
pribor za hiltanje i s tri metka širi prolaz u koji se s donje
strane prilazilo sa određenom zebnjom o mogućem zaglavljivanju. Duga
52-metarska vertikali od -270m do -322m dobiva naziv Big Bukica -
bukica je naziv za posudu koja se stavlja u prostoriju u kojoj
prokišnjava krov. Tu se pak po postavljenoj špagi penjemo par metara
u kanal koji zadnji put nismo nacrtali. Kanal je duljine 72 i svojom
morfologijom podsjeća na Donju etažu KG sa mnoštvom velikih kamenih
blokova. Kanal zavija u obliku slova C od pravca sjevera prema
zapadu i završava 50-tak m od ulaza u Vicinu vodu na istoj dubini.
Kako se na kraju osjetilo strujanje zraka ponovo je uslijedilo
hiltanje, ali ovog puta se stijena pokazala upornijom od dvije
izmučene i nekoliko puta ispravljane igle koje su ostale zabijene
kroz zaštitnu gumu u kamen. Kanal je tako dobio ime Tondini kralja
Antuna. Igla za hiltanje se u Dalmaciji nazivaju tondinima (metalna
šipka). Onaj tko izvuče tondine bit će novi kralj sustava Kite
Gaćešine - Muda labudovih. Nakon Tondina uslijedio je spust kroz
koljenasti meandar do -357m gdje smo stali zadnji put.
Ponovo manji skok pa cik cak provlačenje sa mnoštvom udaraca pa se
spomenuti prolaz zove Boli, opet par vertikalica i na -398,5m
stajemo s crtačinom. Vjetar se provlači dalje tehnikom naprijed 15,
nazad 10, pa opret naprijed 10m i dolazi do slijedećeg skokića.
Usput luta u prolazu prema natrag. Meandar je blatnih stijenki i
trebalo bi nekoliko ficleka za osigurati prolaz. To je četvrto
mjesto gdje se u Kiti prelazi -400m. Kasno je i idemo natrag.
Napuštamo Bolna s'Lutanja i nakon 16 sati akcije ponovo smo u 03,00
sati u bivku. Slijedi spavanjac.
U 10,30 se budimo. Otkrivamo čari kuhinje bliske mjestu za spavanje.
Uvučeni do pola u vreći za spavanje kuha se kava i marendaje. Pomalo
umorni zaključujemo da nećemo ići ponovo dolje već ćemo probati
pronjuškati okolicu bivka. Od naše vode svega 7-8m od mjesta gdje
spavamo ulazimo u nekakav petljanac, malo dolje, malo gore,
gljivljenje u blatu i slaže i do 20,30 slažemo nekih 60m tlocrtne
duljine (Adekvatni zaplet) s još jednim spojem na glavni kanal.
Vremena više nema za nešto novo pa se odlučujemo ići vani. U 01,30
smo svi na parkiralištu. U povratku kava, toplo pecivo u Kninu.
Vozeći u 5 ujutro obilaznicama oko raskopane glavne ceste Drniš -
Šibenik, prisjetim se opaske o opasnostima kasnog izlaženja iz
objekta. Ukupno je nacrtano 161m pa nova duljina iznosi 10523m.
A Muda labudova?
Naravno da se nije izdržalo. Topli susret s Makom i Željezničarima
na Cetini bio je dovoljan da malo razmijenimo podatke i nekakva
neslužbena informacija bi bila da je ulaz u Muda labudova 113m viši
od ulaza u Kitu, da su se spustili u Muda Labudova do 220m dubine i
izmjerili ispod sebe u širokom prostoru još 40m dubine. Ta zadnja
izmjerena točka nalazi se van tlocrta KG oko 180m južno od zadnje
točke kanala Novi val u KG približno u smjeru juga i na istoj dubini
(-140m od ulaza u KG). Istraživanje se vrlo skoro nastavlja pa
držimo fige da će se ML raščešljati i osvojiti novi prostor na
tromeđi Munižabe, Burinke i KG, i u konačnici spojiti sa KG čime bi
se dubina sustava povećala na cca 578m.
(T.Barišić)
18-20.07.2008. Anton
Vukičević, Tomislav Jerković, Tomislav Pamuković, Šime Džapo i
Željko Vukušić. Ovog puta u Kiti je bilo čak pet Drnišana iz SO PD
Promina. Prvog dana su prespavali u Ašovu. Kupili su novi koher i
ostavili ga u bivku. Stari u Makiti se raspao. U subotu su se
odvukli u Makitu i dalje u Perzijski gdje su nakon par fikseva
shvatili da penj kojeg je počeo penjati Marin ne ide nikud. Skupili
su 300m špage i veći dio ostavili na ulazu u Afriku čime su obavili
velik dio pripreme za slijedeći ulaz u E-Šerihiju. Sa 60m špage su
ponovo postavili ulaz u Fjombo i otišli hiltati kraj Kopačke riti.
Nacrtali su novih 30-tak m i prošli još 40. Novi najsjeverniji dio
Kite su nazvali Otrov. U nedjelju su naravno samo izašli vani. Velik
posao za ekipu s tri ovogodišnja školarca. Topografski je snimljeno
ukupno 35m tako da nova duljine iznosi 10362m.
10-12.07.2008.
Slobodan vikend i eto nas opet. S Antunom
kupim Vjetra netom što je završio pogreb u Biskupiji. Kaže da ga je
majka zamolila da ljudi malo odmaknu pa da onda ubaci blatne transportne
u Landrover. Malo smo uranili pa nas sva sila znatiželjnih promatrača
prati pogledom prema Kninu. U Gračacu još jedno otkriće. U Rustici ima i
velebitskog piva, u manjoj boci od 0,33. 2*0,33 = 0,66 što je više od
0,5. Dobro. Stižemo i zadnjih 15min prije zatvaranja Konzuma. Na ulazu u
Kitu Antun otkriva da su mu čizme ostale u Drnišu. Možda noge u čarape,
čarape u najlonske kese pa sve skupa u ljetne patike ili ...
Antun odlazi do Gračaca, budi policiju, one na Ininoj
pumpi, ljude u kafiću. Bachu i Kati je isključen mobitel. Ništa. Vraća
se u Drniš a Vjetar i ja u Kitu. Mijenjamo crvenu željezničarsku špagu
na Percepciji. Već smo se davno dogovorili da ćemo je zamijeniti jer je
tu već dvije godine i sva sila ljudi je prešla preko nje. U 02,00 vidno
umorni od proteklih dana liježemo u bivak u Ašovu. U 08,45 ustajanje. Uz
4 baterije za bušilicu nisam ponio svrdlo. Vjetar će u bivak u Makitu po
duga svrdla i komplet za hiltanje, a ja tražim prolaz kroz "velebitaška"
posla u Africi. Ubrzo me stiže na samom ulazu u E-Šerihiju. Odlazimo po
špagu na Kocku i onda uspon u E-Šerihiju. Na ulazu u novi dio se
uspijevam provući pa zaključujemo da ne treba hiltati zasad. Spuštamo se
slijedećih 40m, provlačimo kroz Sivi rov i dolazimo na vrh kosine i
završne vertikale. Bakša je izvukao špage na vrh da se preuredi jer je
bilo puno čvorova po vertikalama. Ostavljamo jednu bateriju jer nam ne
treba i s 300m špage krećemo dolje. Zadnju smo utrošili onu crvenu špagu
sa Percepcije. Na 270m dubine počinje ulazak u novo. Već je od ranije
dogovor da ako bilo koja ekipa uleti u nešto dublje da je potrebno
spojiti materijal za napredovanje od više ekipa i raditi skupa. Slijedi
52 - metarska previsna vertikala u kojoj lagano prska voda. Kad je bude
više ..ajme. Na dnu kratko provlačenje i dalje koljenasti meandar. Na
-359m se još malo penjemo i provlačimo par metara po meandru i onda se
širi i skok od 15-tak m. Nemamo više užeta. Crtamo prema natrag do pod
veliku vertikalu. U dvorani se Vjetar provlači kroz neko kamenje, penje
kroz glonđe i i prolazi stotinjak metara kanala prema sjeveru. Nema
vremena za crtanje. Već su 22,00. Gladno trpamo u sebe hranu. U penjanju
slabi laser jedva očitava duljinu 2* cca 25m do spita. U 02,45 smo
ponovo u Ašovu. 18 sati akcije je iza nas. Spavamo kao topovi sretni što
kanal ide dalje da nismo morali izvlačiti špagu. U nedjelju buđenje u
09,30 i crta vani. Iznijeli smo 2,5 punih baterija. Nismo imali volje
zabušiti rupe za hiltanje Amazone. Anton nas čeka na ulazu. Na pumpi u
Gračacu radnik iz kućice viče Antonu : "Je's naš'o Buce ono veče ?". Eto
novih 44m duljine i ukupno 10327m.
10 kilometara!
Teo Barišić
Petak, trinaesti. Kišni početak ljeta. Za koji dan
(23.lipnja) pune četiri godine od pronalaska ulaza u Kitu. Iz Šibenika
kreću Aida & Teo Barišić i Marica Mihaljević (SO SvM) treća naša
ovogodišnja školarka u Kiti. U Drnišu uskače Anton Vukičević (SO
Promina). U Gračacu izbjegavamo rock caffe i isprobavamo caffe Rustiku.
Ugodna atmosfera, muzika i kava. Negdje oko 20,00 već se na pokrivenom
parkingu nalazimo s Velebitašima (Ana & Darko Bakšić, Matija Čepelak,
Aleksandar Hadeljan - Vuco) i Miljenkom Gerićem (PD Castum Lovia) i
presvlačimo u punu ratnu spremu. Marin Glušević (SOM) i Katja Milišić
(SO PK Split) će naići kasnije.
Na ulaznoj vertikali pljušti. Svaka sekunda bržeg prolaska znači manje
vlage u kostima. Nikad kišnije u Kiti. Malo pomalo do 01,00 se skupljamo
u bivku. Matiji je jučer bio rođendan. Pada kavijar, pršut, Gerićeve
butelje izvrsne Frankovke, zadnja litra preparata Antonove bake.
14.06. ujutro. Bakša opet škalja. Marica se smrzla u tankoj vreći. Vadi
rezervni radnjak jer je onaj jučerašnji potpuno mokar. Dijelimo se u
dvije ekipe. Bakša će sa kontinentalcima u Pantaganu a južnjaci odlaze
prema Bronkiti. Fali nam još 103m do 10km, znači 51,5m po ekipi. Nema
povratka u bivak dok ne odradimo normu. Ulazimo u meandar na početku
Dinamika. Voda buči kroz meandar no pronalazimo tek desetak novih metara
u dvorani uz rub meandra koji se nažalost previše sužava. Rasprema se i
odlazi dalje u Bronkitu. Marin preči na drugu stranu Hohenbergove
vertikale i dolazi do kanala koji su radili Velebitaši. Potom se spušta
do dna 37 metarske vertikale i ponovo se spajamo na Velebitašku točku.
Na dnu vertikale se spajaju dva ovom prilikom bučna toka koja se ruše sa
suprotnih krajeva vertikale i tu također nestaju u uzanom meandru. Dok
crtamo Marin odlazi na kraj Perzijske penjati kanal čiji se ulaz vidi
visoko pod stropom. Ostaje bez fikseva. Stižem s Antonom i par
rezervnih, no crkava i druga baterija. Pokunjeni sa 35m nacrtanih kanala
vračamo se u bivak. Možda će Bakša...Njega nema do 02,00. Ostao je s
Matijom dugo penjati strmi uzlazni kanal Kita-san u kojem se popeo 35m i
nacrtao 30-tak m duljine. U povratku crtaju još dva manja odvojka po
10-tak m duljine pa se i oni vraćaju.
U nedjelju ujutro bez baterija, mirimo se s činjenicom da
će 10 kilometara čekati za drugu priliku. Napravili smo puno posla,
penjali, izvukli silnu užad iz Bronkite, no nedostaje tih par metara.
Srećom ima novaka u jami pa se ne žurimo natrag čekati na svoj red na
mokroj izlaznoj vertikali. Pregledavamo upitnike po dnu glavnog kanala
pod Kitobranom i Svinjskim nogicama i tu se čini da ima nešto. Kevlarica
oko glonđe. Navezuju se dvije zamke i eto zgodnog kanalića. Anton kleše,
provlači se još niže u ljepljivo blato uz povremeno jezero i novih 65m
je tu. Nazivamo ga "10-ka". Zadovoljni hitamo vani javiti ekipi da se ne
brinu što kasnimo. Zagrepčani i Splićani su isprali opremu i dočekali
nas i veselu vijest na zasluženom pivu u Antoniju.
Ukupno je istraženo novih 146m. I eto. Četiri godine su
gotove. 33 istraživačke akcije. 10043m tlocrtne projekcije, 12800m
stvarne duljine, 15223m poligonskog vlaka, 1779 mjernih točaka, više od
1000 utrošenih fikseva i spitova i više od 1000m užeta u jami. Treći
speleološki objekt dulji od 10km u Lijepoj našoj.
|
|
Praznik
rada u Kiti Gaćešinoj
Igor Jelinić
Za razliku od većine onih koji su se za produženi
prvosvibanjski vikend odlučili na boravak u prirodi nas četvero se nismo
zamarali vremenskom prognozom. Tamo gdje smo odlučili provesti četiri dana
prestaju postojati pojmovi kao što su sunce i nebo, dan i noć, postoji samo
svijetlo karabitnih svjetiljki i led dioda a dvjestotinjak metara debeli
krov od vapnenačkih stijena prokišnjava samo za najjačih višednevnih kiša.
Crnopac, odnosno jugoistočni Velebit, planina što se uzdiže između Gračaca i
Zrmanje, divlja je i vrlo lijepa ali njezinu stvarnu ljepotu je moguće
doživjeti tek kad prodremo u njezinu bit, srž, utrobu. Tako je, uostalom, i
s ljudima. Unutrašnja je ljepota nevidljiva s površine.
Transport opreme. Snimio: I. Jelinić
Jama Kita Gaćešina za čiji nastavak istraživanja smo se
odlučili ovaj put je dobila ime po istoimenom vrhu ispod kojeg se nalazi.
Pronađena je sasvim slučajno. Munižaba, susjedna jama, volumenom unutrašnjih
prostora daleko najveća u Hrvatskoj, istražuje se od 1989. godine kada su ju
pronašli članovi speleološkog odsjeka planinarskog društva Željezničar iz
Zagreba čiji sam tada i ja član bio pa sam imao zadovoljstvo sudjelovati u
njezinim prvim istraživanjima. Krajem devedesetih su pronađeni novi dijelovi
i tada je ponovo postala istraživački aktualna. U lipnju 2004. šibenska je
ekipa dolazeći na Munižabu promašila stazu u šumi i slučajno nabasala na
otvor jame iz kojeg se osjetilo vrlo intenzivno strujanje zraka koje u
pravilu upućuje na velike podzemne prostore. Istraživanje nove jame je
započelo nakon nekoliko tjedana a intenzitet je pojačan kada su šumari
uskoro probili cestu sve do stotinjak metara udaljenosti od ulaza što je
znatno olakšalo pristup ljudi i opreme. Uskoro je dubinom, duljinom i
razgranatošću kanala pretekla Munižabu kao i većinu hrvatskih špilja.
Prelazak prečnice. Snimio: I. Jelinić
Obzirom da su neistraženi dijelovi sve dalje od ulaza pa time
i sve teže dostupni postaje sve teže i okupiti ekipu spremnu za daljnje
napore pogotovo kad se uzme u obzir da logorovanje na površini iz
logističkih razloga više ne dolazi u obzir. Tako nas se ovaj put okupilo
samo četvero. Krešo Pogačić iz Karlovca, najmlađi među nama, prvi put ulazi
u Kitu Gaćešinu. Ana Bakšić iz Zagreba i ja smo se oboje počeli baviti
speleologijom 1981. i naša generacija je u pogledu speleološke aktivnosti u
izumiranju. Darko Bakšić, Anin nekoliko godina mlađi muž, najvještiji među
nama i po mom skromnom mišljenju već dugi niz godina najkompletniji
speleolog u Hrvatskoj, kreće prvi. On će opremiti ulaznu
devedesetsedammetarsku vertikalu. Svatko od nas nosi po dvije transportne
vreće od kojih niti jedna nije lakša od deset kila. Hrana, vreće i topla
odjeća za spavanje, karabit za rasvjetu, bušilica i četiri akumulatora kao i
hrpa karabinera i užadi za opremanje dosad neistraženih dijelova… ukupno
stotinjak kila tereta koji trebamo dopremiti do podzemnog logora do kojeg se
treba što spuštati što penjati što provlačiti što hodati oko dva i po sata.
Upravo zbog izbjegavanja prečestog ponavljanja tog puta za što bismo morali
gubiti puno vremena i energije kao i zbog činjenice da vani nema vode,
udaljeni dijelovi crnopačkih podzemnih svjetova već se godinama istražuju
kroz višednevne boravke pod zemljom.
Kada smo napokon stigli u logor ili bivak, kako mi zovemo improviziranu
spavaonicu, odlučili smo odmoriti i tek sutradan krenuti u nove radne
pobjede. U uvjetima koji tamo vladaju večera pripremljena na plinskom kuhalu
slasnija je od bilo čega.
Podzemni bivak. Snimio: I. Jelinić
Prvu noć sa četvrtka na petak nismo tvrdo spavali. Nedovoljno
umorni legli smo rano jer špilja nudi dosta slabe mogućnosti večernjeg
izlaska ali znali smo da će nam sljedećih noći san biti tvrđi. Bakša,
ranoranilac, već je oko 7 sati pristavio čaj i kavu i počeo nas buditi što i
nije lak zadatak obzirom da se iz toplih vreća trebamo izvući na dosta
neugodnih 6°C. Već oko osam sati krećemo u akciju dobro opremljeni. Do
mjesta gdje su prethodna istraživanja obustavljena treba ići oko dva sata na
već opisani način.
Prethodni vikend je u drugom dijelu špilje istraživala miješana
šibensko-drniško-splitska ekipa i uspjeli su istražiti i topografski snimiti
60 metara novih kanala. Kako u ukupnu duljinu uzimamo samo duljinu tlocrtne
projekcije, vertikalni se dijelovi ne zbrajaju, pa tako ponekad tehnički
najzahtjevniji dijelovi ostaju bez rezultata vidljivih u brojkama. Upravo
smo si takav zadatak zadali taj dan. Nakon višesatnog opremanja uskih
vertikalnih dijelova i više ili manje bezuspješnih pokušaja provlačenja kroz
uske prolaze odustajemo, topografski snimamo, na nacrt stavljamo upitnik kao
oznaku potencijalne mogućnosti daljnjeg napredovanja i selimo se na drugi
dio gdje je ranije istraživanje prekinuto, odnosno na drugi upitnik. Ono što
priželjkujemo sa svakim ulaskom u podzemlje, tada nam se ostvarilo. Nakon
što sam se kao prvi spustio nekoliko metara u nepoznato preda mnom se
otvorio velik i lijep kanal. Svi silaze i nakon kraćeg topografskog i
fotografskog snimanja odlučujemo se na povratak u logor u koji stižemo oko 9
sati navečer. Topla juhica i trinaestosatni radni dan omogućuju nam puno
tvrđi san.
Izrada topografskog nacrta. Snimio: I. Jelinić
Kako u podzemlju ne postoji ništa osim sata što bi sugeriralo
doba dana, vrijeme kao da teče na neki drugi način i nerijetko se događalo
da umorni speleolozi prospavaju i više od dvadeset sati u komadu. No, u
jutro u 8 Bakša, najveći radoholik među nama, nabrijan na nastavak
istraživanja, ponovo glumi budilicu. Sve se opet odvija po ustaljenom
redoslijedu -. klopa, kraće pripreme i odlazak do zone istraživanja. Opet
penjanje, spuštanje, provlačenje, prokopavanje, bušenje, opremanje vertikala
i prečnica i ostali građevinski radovi uobičajeni pri speleološkim
istraživanjima. Nakon više mukotrpnih sati zaključujemo posao ostavivši za
drugi put nekoliko vrlo perspektivnih «upitnika». Ukupno smo topografski
snimili 254 metra novih kanala čime se ukupna duljina špilje popela na 9519
metara i učvrstila Kitu Gaćešinu na trećem mjestu liste najdužih u
Hrvatskoj. U bivak se vraćamo i opet nakon trinaest sati, oko 10 na večer.
Zadovoljni učinjenim spavamo do 8 u jutro kad nakon obilnog obroka i
raspremanja bivka krećemo prema površini. Sada smo ipak manje natovareni jer
smo potrošili karabit, hranu i veći dio donešene opreme. Taj detalj
istraživanje Kite Gaćešine čini izuzetno skupim jer se u jami radi lakšeg
rada mnogi dijelovi ostavljaju opremljeni užetima, karabinerima i ostalim
tehničkim pomagalima.
Napokon, oko 14.00 u nedjelju svi smo vani. Umorni, blatni, smrdljivi i
zadovoljni. Sunčano poslijepodne nam omogućuje da presvučeni u suho i čisto
na Otuči, rječici koja protječe kroz Gračac operemo blatnu opremu. Na
povratku nas užasna gužva na cesti nagoni da kod Korenice skrenemo prema
Otočcu i senjskoj cesti. U Karlovac stižemo oko 22.30. a Ana i Bakša moraju
još do Zagreba i to preko Pisarovine jer je to zbog gužve jedina
prihvatljiva opcija. A u jutro se radi! Ma, važno da smo se odmorili! Živio
1.maj, praznik rada. Speleolozi će ga obilježavati i ubuduće. Tradiciju
treba čuvati. |
