Filip Bach

Rođen je 20. studenog 1978. u Koprivnici. Diplomirani je inženjer šumarstva. Speleologijom se bavi od 1998. kada je postao članom SO PDS Velebit i postao speleolog pripravnik. Sudjelovao je u speleološkim ekspedicijama: Slovačka jama 1998, Slovačka jama 1999, Jama Mubižaba 2002. i Slovačka jama 2002. kada se Slovačkoj jami spustio do dubine     -1300 m.

Tomislav Bajo

Rođen je 13. lipnja 1977 godine u Zagrebu. Po zanimanju je inženjer poštanskog i tele-komunikacijskog prometa. Speleolog pripravnik postaje 2001. nakon završene speleološke škole. Član je SO PDS Velebit. Od 2001. do 2005. sudjeluje u više istraživanja jame Munižabe. Od speleoloških logora, 2003. sudjeluje u istraživanju jama na području Kite Gavranuše, 2004. se spustio u jamu Velebitu do -580m, a 2006. u Lubušku jamu (-200 m). U jamskom sustav Velebita spuštao se još dva puta 2007. godine; prvi puta do -580m, a drugi do dna na -1026m.

Darko Bakšić - Bakša
 

Doktor znanosti, diplomirani inženjer šumarstva. Rođen je 21. listopada 1971. godine u Banskoj Štiavnici u Slovačkoj. Djetinjstvo je proveo u Glini, srednju šumarsku školu završio je u Karlovcu, a danas živi i radi u Zagrebu. Docent je na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Član je SO PDS Velebit od 1992. gdje je obavljao dužnosti pročelnika, arhivara i oružara.
Speleolog pripravnik postao je 1992. godine, speleolog (značka broj 118) 1995. godine, a instruktor speleologije 1997. godine.
Do prvog spuštanja na dno Lukine jame imao je vrlo malo iskustva u istraživanju dubokih jama. Najdublji objekti do tada bili su mu jama Pečenjevka (-97 m) na Žumberku i jama Pozo Chizidi u Španjolskoj (-403 m).
U Lukinu jamu spuštao se 8 puta. Prvi put 1994. godine do -620 m pri transportu opreme. Prilikom drugog ulaska u jamu, spustio se do dna na -1349 m. S Drugog bivka na -950 m još se dva puta spustio na dno zbog istraživanja kanala i transporta ronilačke opreme (od 1 do 5. kolovoza 1994. god., 5 dana u podzemlju). Od 8. do 11. kolovoza 1994. god. sudjelovao je u raspremanju jame, kada se spustio na -1220 m dubine, popeo do -950 m i zatim se opet spustio na -1311 m prilikom istraživanja Vjetrovitog kanala.
U 1995. godini spustio se u Lukinoj jami do -170 m, -240 m, -320 m, -620 m (postavljanje jame) i -950 m (raspremanje jame).
U srpnju i listopadu 1996. sudjelovao je u istraživanju i posjeti Slovačke jame, u koju se spuštao 4 puta i to do -443 m (topografsko snimanje), -443 m (ekipa za fotografiranje), - 800 m (postavljanje jame) i -450 m (postavljanje jame).
U svibnju 1997. spustio se u Punar u Luci do -267 m, a u kolovozu iste godine na dno jame Patkov gušt (-553 m).
Od 1998. godine do 2007. godine sudjeluje u 15 istraživačkih akcija u jamu Munižabu (-437).
Kao vođa ekspedicije “Slovačka jama 98” u jamu se spuštao četiri puta, a od toga je dva puta prešao dubinu od -1000 m (-1077 m i dno na-1268 m).
1999. godine posjećuje Ponor Bregi (-273 m) u Istri. Vodio je ekspediciju u Slovačku jamu kada je s ostalim članovima ekipe tijekom 8 dana boravka na dubini od -1298 m istražio 670 m novih kanala i spustio do dubine od –1301 m. U pripremama za ovu ekspediciju posjetio je Stupinu jamu u Gorskom Kotaru (-413 m).
Od 2000 do 2002. godine sudjeluje na ekspedicijama u jamu Amforu kada se spušta na -437m, zatim na -614 i na kraju do dna na -788 m.
2001. godine vodi ekspediciju na Madagaskar gdje je istraženo 5228 m kanala u raznim špiljama područja Tsingy de Bemaraha. Sudjeluje u istraživanju Lubuške jame do -380 m.
2002. godine je bio jedan od vođa istraživanja Slovačke jame u kojoj se spustio na njeno dno, na dubini od 1320 m.
Od 2002. do 2007. godine vodi topografsko snimanje i speleološka istraživanja špilje Vjetrenice. Duljina špilje nakon novih istraživanja je 6638 m.
2003. godine posjetio je jamu Olimp do -380 m, sudjelovao u istraživanju jame Paž do -400m i jame Meduza do -510 m.
2004. godine posjećuje jamu Burinku (-290 m), Vodi ekspediciju u jamu Velebitu koja je istražena do -580 m (najveća podzemna vertikala na svijetu P513). Dva puta posjećuje jamu Mamet (-206 m) prilikom dežurstva HGSS na skoku padobranom u jamu Felixa Baumgartnera.
2005 godine sudjeluje na speleološkoj ekspediciji na Kubi. Istražuje u jami Mala Boka na Kaninu na +670 m. Od 2005. do 2008. godine sudjeluje u istraživanju jame Kite Gaćešine (-465 m). U Nevidnoj vodi spustio se na -450 m. Ponovo je blizu granice od 1000 m, kada se u jami Velebiti, na sjeverom Velebitu spustio do dubine od 941 m. Penje u jami Mamet na -206 m.
2006. posjećuje Ponor na Bunovcu gdje se spustio do -440 m. Vodi ekspediciju u Lubušku jamu kad je izrađen novi nacrt i istraženi novi dijelovi jame. Spustio se do -480 m. Sudjeluje u istraživanju Nevidne vode do -557 m.
2006 i 2007. godine sudjeluje u istraživanju jednog od najduljih i najdubljih jamskih sustava Austrije Dachstein Mammuthöhle (-1207 m, duljina 63 851 m).
2007. godine u okviru vježbe speleološkog spašavanja spustio se do -320 m u jami Rašpor. Vodio je istraživanja jame Velebite kada je dosegnuta nova dubina od 1026 m u Podzemljarovoj dvorani.
2008. posjećuje jamu Mamet (-206 m).
Član je HGSS od 1995. Godine, a spašavatelj od 1997. Godine. Od 2000. godine aktivno sudjeluje u obuci speleološkog spašavanja za članove HGSS i šire. Tri je godine bio pročelnik HGSS Stanice Zagreb. Od 2006. godine je pročelnik Komisije za speleološko spašavanje HGSS.
Specijalnosti u speleologiji su mu topografsko snimanje i uređivanje nacrta speleoloških objekata, fotografiranje u podzemlju, snimanje i montiranje filmova o speleološkim objektima, tehnike speleoloških istraživanja i speleološko spašavanje.
Objavio je brojne članke i radove o istraživanjima speleoloških objekata. U posljednjih 10 godina vodio je najznačajnija speleološka istraživanja u organizaciji SO PDS Velebit

Ana Bakšić
 

Ana Bakšić, rođena Sutlović, hrvatska je speleologinja s najviše iskustva u istraživanju dubokih jama. Po struci je diplomirani socijalni pedagog. Rođena je 14. travnja 1963. u Mariboru. Članica je SO PDS Velebit od 1981. U njemu je 1983. i 1984. bila tajnik, 1995. i 1996. pročelnik, a urednik glasila Velebiten od 1992. do 1998. godine. Članica je HGSS i od 2000. godine aktivno sudjeluje u obuci speleološkog spašavanja za članove HGSS i šire. Prva je žena u Hrvatskoj koja je postala gorski spašavatelj.
Speleolog pripravnik postala je 1982, speleolog 1987. (značka broj 94), a instruktor speleologije 1994. Od 1999. do 2003. bila je pročelnica Komisije za speleologiju HPS.
Ima veliko iskustvo u istraživanju dubokih jama. Već 1982. spustila se u jamu Mamet na Velebitu (-206 m), poslije i u mnoge druge, od kojih su značajnije: 1982, 1983, 1988. i 1989. jama Bezdanjača u Lici (-201 m), 1985. Ponor na Bunovcu na Velebitu (-534 m), 1986. jama YB10 u Španjolskoj (-341 m), 1988. Dulovića jama u Crnoj Gori (-236 m), 1990. jama Punar u Luci kod Gračaca (-267 m), Fantomska jama na Velebitu (-477 m) i Batmanhöhle u Austriji (-1219 m) kada je postavila novi hrvatski ženski rekord u spuštanju u jame, 1991. jama Ledenica (-200 m) i jama Ledenog čuvara (-104 m) na Velebitu te 1992. jama Pozo Chizidi u Španjolskoj (-403 m).
U Lukinu jamu spuštala se 5 puta, i to 3 puta u 1994: do -620 m, do -1349 m, odakle se popela u drugi bivak pa još dva puta spustila na dno (5 dana, od 1-5. kolovoza), te do -328 m, a u 1995: do -100 m i -280 m.
Poslije Lukine jame spustila se 1996. godine u Slovačkoj jami na Velebitu do dubine od -443 m, -700 m i -165 m, a 1997. u jami Patkov gušt do dna na -553 m. 1998. godine posjetila je jamu Munižabu spustivši se na dno (-437 m). U Slovačkoj jami se 1998. spustila do -1077 m. U 1999. godini posjetila je Stupinu jamu u Gorskom kotaru (-413 m), a u Slovačkoj jami spustila se do dubine od -380 m.
U 2000 i 2001 . godini sudjelovala u istraživanju jame Amfore na Biokovu -788 m, Lubuške jame na Velebitu do -350 m. Sudjelovala na ekspediciju na Madagaskaru gdje je istraženo preko 5 km novih kanala u raznim špiljama područja Tsingy de Bemaraha. Posjetila jamu Olimp do -380 m i Meduza od -400 m
Od 2001 do 2007. Istražuje u novim dijelovima jame Munižabe na Crnopcu – 437 m, kao i Kite Gaćešine, također na Crnopcu – 465 m. Od 2003-2007 godine sudjeluje u istraživanju špilje Vjetrenice u BiH. Posjetila je jamu Burinku -290 m i istraživala u jami Velebiti do -582 m.
2005/06. godine sudjeluje na ekspediciji SO Velebita na Kubi, istražuje u jami Mala Boka na Kaninu do +670 m, Nevidnoj vodi na Dinari do – 450 m, te do -560 m godinu dana kasnije.
2007. godine u okviru vježbe speleološkog spašavanja spustila se do -320 m u jami Rašpor.
2006 i 2007. godine sudjeluje u istraživanju najdulje špilje Austrije Dachstein Mammuthöhle (-1207 m, duljina 63 851 m).

Teo Barišić
 

Po zanimanju je kriminalist. Rođen je u Zagrebu 2. lipnja 1965. godine. Član SO PDS Velebit postao je 1984. u kojem je 1987. i 1988. obavljao dužnost pročelnika i 1989. dužnost arhivara. Urednik prvih šest brojeva Velebitena. Autor brojnih speleoloških članaka u časopisima Velebiten, Speleolog, Helop, Hrvatski planinar, Subterranea Croatica. Od 1991. živi u Šibeniku gdje je niz godina vodio ronilački tim specijalne jedinice policije te bio jedan od voditelja obuke u alpinističko-speleološkim vještinama za pripadnike specijalne policije RH u Obučnom centru u Malom Lošinju. Za vrijeme Domovinskog rata sa kolegama iz ratnih postrojbi istražio niz speleoloških objekata na otoku Žirju , južnom Velebitu, šibenskom zaleđu kao i podvodnih špilja duž cijele Jadranske obale. Od 1999 do 2001 zapovijedao je Postajom pomorske policije u Šibeniku.
Naziv speleolog stekao je 1987. (značka broj 98), instruktora speleologije 1997. godine, a instruktora ronjenja (SSI) 1997.
Od dubljih jama spuštao se 1986 u Ponor na Bunovcu do -300m, u jamu Munižabu (-437 m) 1989., 2003. i 2004., Fantomsku jamu 1990, Nevidnu vodu (-560) u BiH 2006., Ponor Rašpor 2007.
1989 je sudjelovao na ekspediciji SOV u Kini gdje je izradio nacrte 10 speleoloških objekata u ukupnoj duljini od 8,8 km. 1986 te godine je vodio 20. zagrebačku speleološku školu, a 2003 i 2004-te prve dvije šibenske speleološke škole čija je tradicija održavanja nastavljena do danas. Od 2004-te godine aktivan u SO HPK Sveti Mihovil (Pročelnik 2004-2005), jedan od inicijatora osnivanja speleološke baze podataka pri KS HPS i HSS-u.
Od osnivanja 2004-te vodi (2008 i formalno pročelnik) HGSS Stanicu Šibenik.
Od najznačajnijih speleoloških istraživanja ističe se vođenje više od 60 akcija u istraživanju Špilje u kamenolomu u Tounju (1986-1990) , višegodišnje istraživanje jame Punar u Luci (1986-1997), sređivanje nacrta ovih velikih kao i autorstvo više stotina nacrta manjih, srednjih i dijelova nacrta velikih speleoloških objekata.
2004-te pronašao je ulaz i vodi istraživanja (25 ulazaka i gotovo dva mjeseca boravka) u jamu Kita Gaćešine na Crnopcu, koja je sada istražena u duljini od preko 9.5 km i dubini od 465 m.
Kao speleolog-ronilac mnogo je puta ronio u raznim špiljama i jamama. Jedan je od rijetkih hrvatskih speleo-ronilaca koji su preronili sifone u dubokim jamama. U jami Punar u Luci kod Gračaca 1990. godine preronio je “Ponoćni sifon” na dubini od -267 m, što je ponovio i 1997. godine spustivši se do -350 m. U Lukinu jamu spuštao se samo jednom i to 1994. do -1349 m, kada je zajedno sa Zoranom Stipetićem u sifonu na dnu zaronio 6 m duboko i 57 m daleko. To ronjenje je tada bilo na najvećoj dubini od ulaza u jamu u svijetu. Ronio je uglavnom u paru sa Zoranom Stipetićem do njegove smrti 1996. godine, a od tada s kolegama iz policije u Šibeniku i sa Sinišom Rešetarom iz SO PDS Velebit.

Jana Bedek
 

Po zanimanju je diplomirani inženjer biologije. Rođena je 28. listopada 1976. Članica je SO PDS Velebit od 1999. kada je završila speleološku školu i postala speleolog pripravnik. Naziv speleolog stekla je 2005. položivši ispit (značka br. 158). Aktivna članica je Hrvatskog biospeleološkog društva (HBSD) od 2002. od kada je i ronilac (jedna zvjezdica po CMAS-u).
Kao biolog po zanimanju, u svim odlascima u špilje i jame, svu svoju pažnju posvćuje sabiranju i proučavanju špljske faune. Zbog toga nastoji sudjelovati u svim speleološkim akcijama koje joj omogućuju pristup podzemlju, odnosno biospeleološko istraživanje.
Posjetila je desetak turistički uređenih špilja i mnogo već ranije istraženih špilja radi proučavanja špljske faune, kao npr. špiljski sustav Đula –Medvedica u Ogulinu, Jopićevu šplju kod Krnjaka, špilju Gromaču kod Dubrovnika i mnogo drugih po cijeloj Hrvatskoj.
Budući da dobro vlada speleološkom tehnikom (spuštanje u jame) sudjelovala je u više posjeta i istraživanja dubokih jama u Hrvatskoj, od kojih su važnija: u 1999. Stupina jama u Gorskom kotaru (-413 m) i Slovačka jama na sjevernom Velebitu, u 2001. jama Munižaba na Crnopcu (-400 m), 2001. i 2002. jama Amfora na Biokovu (- 788 m), 2002. Slovačka jama (5 dana u jami, do logora na -1256 m), 2003. Lokvarka u Gorskom kotaru (-286 m) i jama Meduza na sjevernom Velebitu (-679 m), 2003, 2004. i 2005. jamskom sustavu Velebita (na  -582 m), 2004. jama Mikelanđelo (-250 m), jama Munižaba (-400 m) i jama Burinka (-290 m). 2005. je bila u jami Gnat, J.Velebit (343 m - istraživanje SK Samobor),  2006. u Lubuškoj jami (-400 m),  2007. u jamskom sustavu Velebita (-914 m), Biokovki (-359 m, istraživanje SU Spelunka), te u Zečici, Biokovo (-354 m).

Kao aktivni član HBSD-a sudjelovala je u realizaciji ili je bila nositelj raznih ekoloških i biospeleoloških projekata vezanih uz naše podzemlje. Jana je aktivna i u svom “Velebitu” sudjelujući u školovanju mladih članova. Na svim “Velebitovim” školama od 2001. predavač je o ekologiji i biospeleologiji, ali i predavač u školskim ustanovama i javnim tribinama. Kao stručnjak biospeleolog sudjelovala je na petnaestak stručnih skupova u zemlji i inozemstvu te objavila sama ili kao koautor više desetaka stručnih radova.

Tanja Bizjak - Alfica
 

Doktor znanosti, diplomirani inženjer fizike. Rođena je 15. listopada 1973. u Zagrebu. Članica je SO PDS Velebit od 1992, u kojem je 1995. i 1996. bila tajnik. Speleolog pripravnik postala je 1992, speleolog 1995. (značka broj 115), a instruktor speleologije 1997.
Najdublje jame prije spuštanja u Lukinu jamu bile su: jama Pečenjevka na Žumberku 1992. (-97 m), jama Glavica 1992. (-60 m), Runina jama 1992. (-81 m), jama Buškova glava 1993. (-51 m) na Braču, te jama 7A (-97 m) u Hajdučkim kukovima na Velebitu 1993. U 1994, za vrijeme ekspedicije, spustila se u Ledenu jamu u Lomskoj dulibi na Velebitu do ondašnjeg dna na -451 m.
U Lukinu jamu spuštala se 4 puta; dva puta u 1993. godini i to do -320 m i -60 m kod raspremanja jame. U 1994. godini spustila se do -950 m, a zatim i do dna na -1349 m gdje je sudjelovala u transportu opreme i topografskom snimanju jame (6-9. kolovoza, 4 dana je provela u podzemlju).
U listopadu 1996. godine spustila se u Slovačkoj jami do -300 m, a 1998. godine do -789 m. 1999. godine posjetila je Stupinu jamu (-413 m), a iste godine na ekspediciji “Slovačka jama 99” osam je dana boravila u bivku na dnu Slovačke jame te se spustila na dubinu -1301 m.

Slaven Boban
 

Rođen 27.04.1979. u Banja Luci. Speleološku školu završio 2002. u SO PDS Velebit, a ispit za speleologa je položio 2005. godine (značka broj 159). Pročelnik SO Velebit bio je od 2004.-2007. Od 2002. sudjeluje na svim važnijim istraživanjima SO-a. Odmah nakon škole priključuje se istraživanjima jame Munižabe (-450 m), jame Amfore gdje se spustio na –550 m. Na logoru Slovačka jama 2002. sudjeluje u raspremanju i tada se spustio do –680 m dubine. 2003. organizira Velebitov ljetni logor na području Kite Gavranuše gdje je najdublja pronađena jama Paž dubine –400 m. Iste godine sudjelovao je u međunarodnoj ekspediciji u jamu Meduzu na Sjevernom Velebitu.
Također sudjelovao na istraživanjima špilje Vjetrenice u BIH od 2002. godine. Sudjeluje od početka istraživanja jame Velebita 2003. godine, te se 2007.g. spustio na sadašnje dno na –1026 m dubine. Tokom godina sudjeluje i na brojnim akcijama drugih klubova npr. istraživanja jame Kita Gaćešina, jame Nevidna voda, Mala Boka u Sloveniji. 2005.godine je bio član karlovačke speleo ekspedicije u Mexico, područje El Ocote. Član je HGSS od 2003.

Stipe Božić
 

Zahvaljujući svojim vrhunskim penjačkim sposobnostima, kao jedan od vrhunskih hrvatskih alpinista koji je osvojio najviše vrhove svih kontinenata (dva puta bio je na najvišem vrhu svijeta Mont Everestu, 8848 m), ali i zboga svog filmskog umijeća (snimio je brojne alpinističke filmove u ekstremno teškim uvjetima), Stipe Božić je postao i član ekspedicije u Lukinu jamu 1994.
Rođen je 2. siječnja 1951. u Zavojama kod Vrgorca. Član je AO HPD “Mosor” u Splitu. Alpinizmom se bavi od 1969, a član je HGSS.
Iskustvo u spuštanju u jame stekao je na vježbama i akcijama HGSS-a. Za vježbu se dva puta spustio u jamu Gajnu na Mosoru (-160 m), a u tri akcije traženja i spašavanja u okolici Drniša i Vrlike spustio se u nekoliko jama dubine do -100 m.U Lukinu jamu spustio se 1994. radi snimanja filma. Dosegao je dno na -1349 m. U jami je boravio 4 dana, od 4-7.8.1994. Snimio je dokumentarni film “Lukina jama”. Radi snimanja serije “Dubine” posjetio je 1998. godine jamu Munižabu (-420 m), a u Slovačkoj jami spustio se do -376 m dubine. Njegovi filmski zapisi svjedoče o izuzetnim uspjesima hrvatskih speleologa.

Dean Bratušek
 

Rođen je 27. studenog 1966. u Zagrebu. Po zanimanju je upravni pravnik.
Član je SO PDS Velebit od 1996. godine kada je stekao naziv speleolog pripravnik, a od dužnosti bio je oružar.
Odmah po završetku speleološke škole spustio se u Slovačku jamu do -150 m. Tijekom 1997. godine sudjelovao je u brojnim istraživanjima manjih jama od kojih se može izdvojiti jama "Kruška" (-105 m). Bio je sudionik speleološke ekspedicije "Lubenovac 1997" kada je istražena jama "Patkov gušt", ali se u jamu nije spuštao. 1998. godine spustio se u jamu "Nedam" do -200 m i jamu Munižabu do -437 m. Na ekspediciji "Slovačka jama 98” spuštio se do -789 i -350 m. U 1999. godini sudjelovao je u ekspediciji "Slovačka jama 99" gdje postavljao telefonski kabel s Ivanom Glavašem od ulaza do Drugog bivka na dubini od -1254 m, a u jamu je ulazio još dva puta, do -300 i -330 m. U pripremi za ovu ekspediciju spustio se u Stupinu jamu do dna na -413 m.

Ivica Ćukušić
 

Rođen je 30. rujna 1977. u Splitu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Zvanje višeg športskog trenera ronjenja stekao je 2001. na Društvenom veleučilištu u Splitu, Odjelu za izobrazbu trenera, pri fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu.
Dok je živio u Splitu bio je član HPD “Mosor” (1993 i 1994), a od 1999. od kad živi u Zagrebu, član je SO PDS Velebit, gdje je završio speleološku školu i postao speleolog pripravnik. Naziv speleolog stekao je 2002. (značka br.141), a instruktor speleologije 2005. Član je HGSS-a. Budući da se od ranih dana bavi ronjenjem stekao je gotovo sve ronilačke kategorije, pa i instruktorske. Instruktorski ispit, kojega organizira Hrvatski ronilački savez, položio je 2002. (br. 280/HR), a 2004. i ispit za najvišu instruktorsku kategoriju u ronjenju I-3. Kao svestrani športaš bavio se i padobranstvom.
U speleološkim istraživanjima specijalizirao se za speleoronjenje, ali je sudjelovao i u mnogim čisto speleološkim akcijama gdje je također imao uspjeha. U Slovačku jamu spustio se 1999. do -350 m, a u Stupinu jamu 2001. do dna na -413 m. U 2001. sudjelovao je u istraživanju jame Munižabe (-400 m) te ekspediciji na Madagaskar. U 2002. opet je bio jami Munižabi, ali i u Slovačkoj jami u kojoj se spustio do dna na -1320 m. Sudjelovao je 2003. u istraživanju jame Meduze do -300 m, a 2004. bio je u jami Velebiti na dnu velike vertikale Dinke Gromovnice (-582 m). Iste je godine ponovno bio u jami Munižabi u kojoj je boravio 3 dana na -300 m.
Kao aktivni gorski spašavatelj spustio se 2004. u jamu Mamet (-206 m) radi osiguranja padobranskog skoka Felixa Baumgartnera.
Aktivno sudjeluje u školovanju mladih članova, 2004. vodio je 34. Velebitovu speleološku školu, a instruktor je bio i na drugim školama u Zagrebu i Šibeniku. Nekoliko godina za redom (2002.-2004.) proglašen je za najuspješnijeg ronilačkog instruktora u Hrvatskoj.

Robert Dado - Šišmiš
 

Jedan od trojice speleologa koji su se prvi spustili na dno Lukine jame (7. kolovoza 1993.) bio je Robert Dado, bravar po struci, rođen 15. siječnja 1964. u Zagrebu.
Robert je 1980. bio član Speleološkog društva “Ursus spelaeus” u Zagrebu, a od 1981. član je SO HPD Željezničar u Zagrebu. Speleolog pripravnik postao je 1981, speleolog (značka broj 100) 1988. godine, te instruktor speleologije 2002. godine.
Od značajnijih jama spustio se: 1981. u jamu Balinku u Lici (-283 m), 1982. u jamu Podgračišće II na Braču (-329 m), 1984. u Kicljeve jame u Gorskom kotaru (-285 m), 1985. u jamu Puhaljku na Velebitu (-320 m), 1986. u ponor Bregi u Istri (-273 m) i jamu Klementinu I na Velebitu (-269 m), 1987. u jamu Klementinu III (-333 m), Klementinu IV (-300 ) i Klementinu V (-180 m) na Velebitu, te više puta u Ponor na Bunovcu na Velebitu (-534 m), 1988. u Ponor u Klepinoj dulibi na Velebitu (-180 m), 1989. u jamu Munižabu (-437 m) i jamu Burinku (-170 m) na Velebitu.
U Lukinu jamu spuštao se tri puta, u 1993. do dna na -1350 m (7-8. kolovoza, dva dana) i u 1994. do -328 m (u srpnju) i do -950 m (u kolovozu).
U svibnju 1999. spustio se 900 m duboko u jami Fighiera – Corchia u Italiji.

Slaven Dobrović
 

Rođen je 29.08.1967. godine u Zadru, po struci je diplomirani inženjer strojarstva. Članom SO PDS”Velebit” postao je 1981. godine. Speleolog pripravnik postao je 1982. godine, a ispit za stjecanje naziva speleolog položio je 1985. (značka broj 90).
Tijekom 1984. i 1985. godine bio je tajnik SO-a, a 1989. i 1990. pročelnik SO PDS”Velebit”. Član je HGSS.
Svoje dugogodišnje iskustvo stekao je u brojnim istraživanjima špilja i dubokih jama od kojih su najznačajnije: 1984. Jesenja jama u Austriji (-684 m), 1985. Ponor na Bunovcu na južnom Velebitu (-534 m, dva puta), ekspedicija KS PSH “Picos de Europa” u Španjolskoj 1986. godine (sudjelovao je u istraživanju većeg broja jama dubljih od 100 m), 1990. Fantomska jama na sjevernom Velebitu (-477 m), a iste godine bio je vođa ekspedicije u jamu Batman (Batmanhöhle) u Austriji gdje se spustio do dna na -1219 m.

Robert Erhardt
 

Po struci je aerotehnički inženjer. Rođen 19. siječnja 1960. u Osijeku. Član SO PDS Velebit u Zagrebu postao je 1979. i u njemu je 1980. bio tajnik i 1982-1983. pročelnik, a 1986. bio je predsjednik društva. Speleolog pripravnik postao je 1979, a speleolog 1983. (značka broj 82). Član je HGSS.
Još 1979. spustio se u jamu Puhaljku na Velebitu (-320 m), 1980. u Jamu za kamenitim vratima na Biokovu (-520 m), iste godine i 1982. u jamu Mamet na Velebitu (-206 m), 1982. u jamu Gouffre Berger u Francuskoj (-1100 m), 1984. u Jesenju jamu (Herbsthöhle) u Austriji (-684 m), 1985. u Ponor na Bunovcu na Velebitu (-534 m), 1986. u jamu YB10 u Španjolskoj (-341 m), 1990. u jamu Punar u Luci kod Gračaca (-267 m) i jamu Batman (Batmanhöhle) u Austriji (-1219 m).
U Lukinu jamu spustio se jednom i to 1995., do -1350 m (14-16.srpnja, 3 dana). Robertu je to treća jama dublja od -1000 m.
Sudjelovao je na ekspediciji “Slovačka jama 98” kojom se prilikom spustio do -636 m, a u sklopu priprema za ekspediciju “Slovačka jama 99” spustio se u Stupinu jamu u Gorskom kotaru duboku -413 m.

Filip Filipović
 

Rođen je 13.11.1979. u Zagrebu. Po struci je tehničar za računalstvo, a apsolvent je na Učiteljskoj akademiji. Bavi se visinskim poslovima. Speleolog pripravnik i član SO PDS Velebit je od 1999., gdje je bio oružar. Ispit za speleologa je položio 2005. (značka broj 151), a za instruktora speleologije 2007. Član je HGSS.
Od dubljih jama sudjelovao je u istraživanjima jame Enigme (-220 m) 1999., Amfore (-614 m) 2001., Munižabe (-437 m) 2002., Princeze (-180) m 2003., Kite Gaćešine (-465 m) 2007., a u jamskom sustavu Velebita se 2005. godine spustio do -580 m, a 2007. do -1026 m. Sudjelovao je u speleološkoj ekspediciji SO PDS Velebita na Kubu 2004./05.

Ivan Glavaš
 

Rođen je 21. prosinca 1979. u Puli. Do 2001. živi u Poreču, a onda seli u Iku. Po zanimanju je stolar, a radi na visinskim radovima. Oduvijek ga je privlačio svijet podzemlja pa je u petnaestoj godini života, 1995., postao član speleološkog društva “Proteus” iz Poreča. Od 1997. bio je među osnivačima  SK “Had”, a od 2002. je među osnivačima SU Spelunka u kojoj djeluje danas. Među osnivačima je HGSS - stanice Pula i penjačkog kluba Picugi iz Poreča.
Na brojnim logorima i akcijama (preko 1000 akcija) obišao je i istraživao stotine objekata na području Hrvatske, Italije (Tršćanski krš, Apuanske alpe, Canin, Marche, Grigna), Slovenije i zapadne Ukrajine. Od dubljih jama istraživao je u Jami u Rašporu (-361 m, preko 40 ulazaka u jamu od čega oko polovicu puta sišao preko 300m dubine), jami Zečici (-354 m), jami Biokovki (-363 m), jami Pepelarici (-359 m), Munižabi (-437 m), Kiti Gaćešini (-330 m),  Patkovom guštu (-480 m), ponoru Bregi (-273 m). U Slovačkoj jami spustio se do -400 m,-700 m,-1025 m (1998.) i -1268m (1999.). Sudjelovao je u istraživanjima jame Olimp i bio na njenom dnu  (-531 m), jame Amfore (bio na dnu na -788 m). Dva puta je bio na dnu Stupine jame (-413 m).
U Italiji je sudjelovao u istraživanjima jame Abisso Saragato (Apuanske alpe, do dubine -950m), Abisso Lariceto (Canin, -500m), Abisso del Poviz (Canin, do dna na -450), Abisso Gortani, sistem Col delle Erbe (Canin, -500m), Rotule spezzate,sistem Col delle Erbe (Canin, -880m), Abisso Capitan Findus (Canin, -700m), Abisso di Trebiciano (tršćanski krš, -329 m), Lazzaro Jerko (tršćanski krs, -300 m), Complesso di Piaggiabella (Marguareis, –380 m).

Marin Glušević
 

Rođen je u Splitu 29. srpnja 1978. Zaposlen je u privatnoj građevinskoj firmi.
Članom SO HPD Mosor postao je 1999., kada je završio speleološku školu i stekao naziv speleolog pripravnik. Ispit za naziv speleolog položio je 2004. (značka br. 143), a instruktor speleologije postao je 2007. Član je HGSS. Bio je pročelnik je SO HPD Mosor. 2006. i 2006. je vodio speleološku školu SO Mosora.
Od speleoloških djelatnosti najviše se bavi tehnikama opremanja jama, opremom i fotografiranjem u podzemlju, ali ne zanemaruje ni druge djelatnosti, npr. školovanje mladih članova, u 2005. bio je voditelj speleološke škole SO HPD Mosor.
Od važnijih istraživačkih akcija izdvaja se sudjelovanje u istraživanju Slovačke jame 2002. kada se spustio do dubine od -1300 m, istraživanje jame Munižabe i Kite Gaćešine s višednevnim boravcima u jami. U istraživanjima u jami Nevidnoj vodi na Dinari u BiH spustio se 2006. do -560 m. Sudjelovao je u istraživanjima jamskog sustava Velebita od 2004. godine, gdje se 2007. godine spustio do dna na dubini -1026 m.

Zoran Gregurić - Grga
 

Jedan od članova ekspedicije u Lukinu jamu, kojemu je malo nedostajalo da dođe do dna jest Zoran Gregurić tada student agronomije. Rođen je 15. lipnja 1968. u Zagrebu. Član je DISKF u Zagrebu od 1992., od kada ima status speleologa pripravnika.
U svega godinu dana speleološkog staža spustio se u četiri jame, među njima u jamu Mandelaju na Kordunu (-85 m) i Stupinu jamu u Gorskom kotaru (do -180 m).
U Lukinoj jami bio je tri puta i to u 1993. do -750 m i -1300 m (od 8 -11. kolovoza, 4 dana) i u 1994. do -60 m.
U jesen 1993. napisao je scenarij i montirao film “Put u središte zemlje” snimljen u Lukinoj jami i obližnjoj Ledenoj jami u Lomskoj dulibi.

Sunčica Hrašćanec - Sunka
 

Po zanimanju je grafički dizajner, rođena je 10. travnja 1972. u Zagrebu. Članicom SO PDS Velebit postala je 1992. Naziv speleologa pripravnika stekla je 1992, speleologa 1995. (značka broj 117), a instruktora speleologije 1997. godine. Osim speleologijom bavi se slobodnim penjanjem gdje postiže vrhunske rezultate. Članica je HGSS.
Prije spuštanja u Lukinu jamu, od dubljih jama spustila se jedino u Kovačevića jamu na Braču 1992. godine(-227 m).
U Lukinoj jami bila je 4 puta. U 1993. spustila se do -328 m, u 1994. do dna na -1349 m (od 1-4. Kolovoza0, 4 dana) i zatim do -1311 m (u Vjetrovitom kanalu, od 8-11. kolovoza, 4 dana), te 1995. do -950 m. Dubinu od -1000 m prešla je dva puta.
Sudjelovala je u istraživanju Slovačke jame na Velebitu 1996. godine, kada se spustila do -700 m prilikom raspremanja jame. Na ekspediciji “Slovačka jama 98” spustila se na dno jame (-1268 m). 1999. godine spustila se u Stupinu jamu u Gorskom Kotaru do dna na -413 m.

Lovro Hrust
 

Mladi sudionik istraživanja Lukine jame bio je i Lovro Hrust, diplomirani inženjer fizike (smjer meteorologija), rođen 4. kolovoza 1973. Član je SO PDS Velebit od 1991. kada je postao speleolog pripravnik.
Prije ulaska u Lukinu jamu nije imao iskustva u istraživanju dubokih jama. U 1991. spustio se u Paukovu jamu (-80 m) i u jamu Naglavačke u Gorskom kotaru (-100 m), te u jamu Prvi spit na Velebitu (-200 m) za vrijeme ekspedicije.
U Lukinu jamu spuštao se 1994. dva puta i to do -950 m (1-3. kolovoza, 3 dana), te do dna na -1349 m (od 6-9. kolovoza, 4 dana).

Svjetlan Hudec - Lima
 

Po zanimanju je diplomirani inženjer građevine, rođen je u Sarajevu 29. listopada 1958. Član je SO HPD Željezničar u Zagrebu od 1972. godine i u njemu je bio pročelnik 1981-1982, 1985. i 1995. godine. Speleolog pripravnik postao je 1973, speleolog 1979.(značka broj 61), a instruktor (2002). Član je HGSS i speleoronilac (1 zvjezdica po CMAS-u). Od značajnijih jama u 1980. i 1981. spustio se u jamu Balinku u Lici (-285 m), 1981. u jamu Podgračišće II na Braču (-328 m), u Ponor na Bunovcu na Velebitu (do -220 m), u Breznu pri Leški planini u Sloveniji (do -320 m), u ponor Rašpor u Istri (-361 m) koji je posjetio i 1983. i 1993, u jamu Sniežnu u Poljskoj (do -750 m); 1982. u jamu Gouffre Berger u Francuskoj (-1100 m), 1986. u nekoliko jama u Španjolskoj, te 1989. u jamu Munižabu na Velebitu (-437 m). Bio je vođa prve speleološke ekspedicije HPS u duboke jame Francuske kada su se hrvatski speleolozi po prvi puta samostalno spustili u neku jamu dublju od tisuću metara (Gouffre Berger do –1100 m, zajedno s Robertom Erhardtom). Bio je vođa treće speleološke ekspedicije HPS Picos de Europa 1986.g.
U Lukinu jamu spuštao se 11 puta. U 1993. do -280 m, -400 m, -850 m, -1350 m (od 7-10. kolovoza, 4 dana) i -60 m. U 1994. do -260 m, -950 m (od 1-3. kolovoza, 3 dana), -60 m, pa do -1349 m odakle se popeo na -950, te ponovno spustio do -1349 m (od 7-11. kolovoza, 5 dana). U 1995. godini bio je do -100 m i -950 m. Na dnu Lukine jame bio je tri puta. Ukupno je dubinu od 1000 m prešao četiri puta.

Branko Jalžić - Bančo
 

viši muzejski tehničar, rođen 1. rujna 1949. u Zagrebu. Član je SO HPD Željezničar u Zagrebu od 1964. i u njemu je obavljao dužnosti arhivara, oružara, pročelnika i urednika časopisa Speleolog. Speleolog pripravnik postao je 1964, speleolog 1970. (značka broj 30), a instruktor speleologije 1978. Član je HGSS.
Značajnije jame u koje se spustio su: 1974. ponor kod Rašpora u Istri (-361 m), 1979. jama Puhaljka na Velebitu (-320 m) i Kicljeve jame u Gorskom kotaru (do -268 m), 1980. jama Balinka u Lici (-283 m) i Jama za kamenitim vratima na Biokovu (-520 m), 1981. jama Podgračišće II (-329 m) i Jama kod Matešića stana (-260 m) na Braču, 1982. jama Berger u Francuskoj (do -650 m), 1985. Ponor na Bunovcu na Velebitu (-534 m) i jama Stara škola na Biokovu (-576 m, dva puta), 1988. jama Klementina III na Velebitu (-333 m), 1989. jama Munižaba (-437 m) i jama Burinka (-170 m) na Velebitu.
Bio je vođa speleoloških ekspedicija u Lukinu jamu, u koju se spuštao se 8 puta, 3 puta u 1993. do -620 m, -950 m, i -1350 m (od 8-11. kolovoza, 4 dana); 3 puta u 1994. do -328 m, -328 m i -1349 m (od 6-9. kolovoza, 4 dana), te 2 puta u 1995. do -550 m i -328 m. U ovim ekspedicijama na dnu Lukine jame bio je dva puta.
Nakon spuštanja u Lukinu jamu spustio se 1994. u Ledenu jamu u Lomskoj dulibi do ondašnjeg dna na -451 m.
U listopadu 1996. godine bio je u Slovačkoj jami na dubini od -550 m radi skupljanja biospeleološkog materijala.
Ljeti 1998. godine u razdoblju od 4 dana spustio se prvo na dno Lukine (-1349 m), a zatim i dno Slovačke jame (-1268 m). 1999. godine ponovno je bio u Slovačkoj jami u kojoj se spustio do -636 m.

Igor Jelinić - Jela
 

Igor Jelinić, grafičar po struci, speleolog je s velikim međunarodnim iskustvom u istraživanju jama. Rođen je 5. srpnja 1964. u Karlovcu.
Od 1981-1983. bio je član SO PD “Dubovac” u Karlovcu i njegov tajnik 1983, od 1984-1985. član i potpredsjednik Speleološkog društva “Myotis Myotis” u Karlovcu, od 1985-1989. član SO HPD Željezničar u Zagrebu, od 1990-1993, kada je boravio u Rimu u Italiji, bio je član i “Speleo Club Roma”, a od 1993. ponovno je član SO HPD “Dubovac” u Karlovcu, kojemu je od 1994. pročelnik. Speleolog pripravnik postao je 1982, a speleolog 1985. (značka broj 91), instruktor speleologije 2002. Član HGSS.
Od značajnijih jama spustio se 1983. i 1987. u Ponor kod Rašpora u Istri (-361 m), 1984. i 1987. u Ponor na Bunovcu na Velebitu (-534 m), 1986. u jamu Puhaljku na Velebitu (-320 m) i 1995. Sima Tony u Španjolskoj (-300 m). 1987. u jamu Klementina I (-269 m), Klementina III (-333 m), Klementina IV (-300 m) na Velebitu, 1987. i 1988. u Brezno pri Leški planini u Sloveniji (-534 m), 1989. u jamu Munižabu na Velebitu (-437 m), 1992. u Grotta degli Urli (-567 m) u Italiji, 1992. i 1993. četiri puta u Abisso la Vettica (-360 m) i dva puta u Grotta di Monte Cucco (-380 m) u Italiji, 1993. u jamu Cul di Bove u Italiji (-520 m), 1994. 1995, 1996. i 1997. u Ledenu jamu u Lomskoj dulibi na Velebitu (-514 m). U Meksiku se 1997. spustio u jamu Cueva de la Venta (-403 m), jamu Aite Fresco (-520 m), jamu Cueva dos puentas (-446 m). Odmah nakon Meksika 1997. spustio se u jamu Abisso Consolini (-600 m) u Italiji.
U Lukinu jamu spuštao se 1994. dva puta, najprije do -450 m, a onda do dna na -1349 m (od 6-9. kolovoza, 4 dana). Ekspedicije na kojima je sudjelovao bile su: 1986. Picos de Europa, u Španjolskoj; 1993. Mali me Gropa, u Albaniji kao član talijanske ekspedicije; 1995. ponovno Picos de Europa, u Španjolskoj kao vođa ekspedicije i 1997. Rio la Venta, u Meksiku kao član talijanske ekspedicije.U Slovačkoj jami 1998. godine (spustio se na -438 m).
Tijekom veljače i ožujka 1999. godine vodio je Hrvatsku ekspediciju “Chiapas 99” u Meksiko gdje je istraženo preko 3 km novih špiljskih kanala.
Do sada nezabilježen rezultat u Hrvatskoj speleologiji ostvario je u 1999. godini kada se u razdoblju od tri mjeseca spustio tri puta ispod 1000 m dubine u tri različite jame, u svibnju se spustio u jamu Fighiera – Corchia u Italiji duboku –1198 m, zatim početkom srpnja u Črnelsko brezno ili Velika sbrega u Sloveniji do dubine od -1003 m dubine, a na ekspediciji u Slovačku jamu, krajem srpnja, spustio se do -1190 m.

Čedo Josipović
 

Po zanimanju je profesor fizičke kulture. Rođen je 6. studenog 1960. u Bočcu kraj Banja Luke. Član je SO PDS Velebit od 1981. kojemu je 1984. godine bio pročelnik, a 1991. predsjednik društva. Speleolog pripravnik postao je 1981, speleolog 1987. (značka broj 95), a instruktor speleologije 1997. godine.
Bogato iskustvo u istraživanju jama stekao je u zemlji i inozemstvu, od kojih su najznačajnije: 1982. Okrugla jama kod Gračaca (-135 m), 1986. Ponor na Bunovcu na Velebitu (-534 m), jama Mamet na Velebitu (-206 m) i jama YB10 u Španjolskoj (-341 m), 1990. Fantomska jama na Velebitu (477 m), 1992. jama Batman u Austriji (-1219 m).
U Lukinu jamu spuštao se tri puta, u 1993. do -800 m, a u 1995. do -1200 m (od 11-14. srpnja, 4 dana), te do -620 m. U 1997. godini spustio se u jamu Punar u Luci do -217 m. U Slovačkoj jami 1998. godine spustio se na -1104 m, a 1999. transportirao je opremu istraživačkoj ekipi do bivka na dubini od -1254 m.

Dubravko Kavčić - Kabić
 

Po struci je strojobravar. Rođen je 6. prosinca 1966. godine u Zagrebu. Član je SO PDS Velebit od 1989. i u njemu je obavljao dužnost tajnika.
Speleolog pripravnik postao je 1989, speleolog 1993. (značka broj 114), a instruktor speleologije 1997. godine. Član je HGSS. U svega nekoliko godina speleološkog staža stekao je solidno iskustvo u istraživanju jama. U 1989. spustio se u jamu Bezdanjaču u Lici (-201 m), 1990. u Fantomsku jamu na Velebitu (-477 m), 1992. u jamu Pozo Chizidi u Španjolskoj (-403 m) i 1993. u Ponor kod Rašpora u Istri (-361 m). U Lukinu jamu spuštao se 6 puta, 3 puta u 1993. do -620 m, -950 m i -100 m, a u 1994. do -100 m, te do dna na -1349 m (od 1-4. kolovoza, 4 dana) i -328 m. U Lukinoj jami je 1994. sudjelovao s Damirom Lackovićem i Rankom Žnidarićem u penjanju ledenog slapa do  -65 m.
U kolovozu 1996. godine pri transportu opreme tijekom istraživanja Slovačke jame na Velebitu spustio se do -600 m, a 1998. godine u jami Munižabi do -250 m.

Damir Lacković - Mrci(na)
 

Prvi čovjek koji se spustio na dno Lukine jame 7. kolovoza 1993. godine u 21 sat bio je Damir Lacković, diplomirani inženjer geologije, rođen 2. srpnja 1967. u Zagrebu.
Damir je član SO PDS Velebit od 1984. U njemu je obavljao razne dužnosti: kao bibliotekar, oružar, arhivar, tajnik i pročelnik. Član je HGSS.
Speleolog pripravnik postao je 1984, speleolog 1987. (značka broj 96), a instruktor speleologije 1994. godine.
Već 1984. spustio se u Jesenju jamu (Herbsthöhle) u Austriji (do -300 m), a poslije i u mnoge druge, od kojih su najznačajnije: 1985. Ponor na Bunovcu na Velebitu (-534 m), 1986. jama Puhaljka (-320 m) i jama Mamet (-206 m) na Velebitu i jama YA1 u Španjolskoj (-120 m), 1988. Dulovića jama u Crnoj Gori (-236 m) i jama Bezdanjača u Lici (-201 m), 1990. Punar u Luci (-267 m), Fantomska jama na Velebitu (-477 m) i jama Batman (Batmanhöhle) u Austriji (-1219 m), 1991. jama Ledenog čuvara (-122 m), Vučja jama (-140 m), jama Ledenica na Velebitu (-200 m) i jama Pozo Chizidi u Španjolskoj (-403 m), te 1993. Jama kod Rašpora u Istri (-361 m).
U Lukinu jamu spuštao se čak 13 puta, najviše od svih sudionika u sve tri ekspedicije, 6 puta u 1993: do -620 m, -1000 m, -1350 m (2 dana, 7-8. kolovoza), do -750 m, -320 m i -280 m, 4 puta u 1994: do -65 m (penjanje ledenog slapa), -620 m, -1349 m, kada je zaronio na dah 3 m duboko, popeo se do Drugog bivka na -950 m odakle se još dva puta spustio na dno radi istraživanja kanala i transporta ronilačke opreme (od 1-5. kolovoza, 5 dana u podzemlju). Od 8. do 11. Kolovoza 1994. istraživao je Vjetroviti kanal u kojem se spustio do -1250 m, vratio se na -950 i ponovno spustio do dna Vjetrovitog kanala na -1311 m ( 4 dana, od 8-11. kolovoza). U 1995. godini ulazio je u jamu 3 puta: do -178 m, -550 m i -1350 m (3 dana, od 14-16. srpnja). Na dnu Lukine jame bio je pet puta. Ukupno je dubinu od -1000 m prešao 6 puta, jednom u jami Batman i 5 puta u Lukinoj jami, dakle, najviše od svih hrvatskih speleologa.
Nakon spuštanja u Lukinu jamu spustio se 1996. u Slovačku jamu na Velebitu do -450 m i 1997. u jamu Patkov gušt (-553 m). Ljeti 1998. godine spustio se na dno Slovačke jame na -1268 m, a prethodno na -947 m. U Slovačkoj jami 1999. godine sudjelovao je u ekipi koja je na dnu jame na dubini do -1301 m istraživala 8 dana.  U pripremama za ovu ekspediciju posjetio je Stupinu jamu u Gorskom Kotaru (-413 m). U Slovačkoj jami se 2002. godine spustio do novog dna na -1320 m. Sudjelovao je u istraživanjima jame Amfore na Biokovu gdje se 2002. spustio na dno na -788 m.

Marija Mačešić
 

Rođena je 4. siječnja 1979. godine u Zagrebu, po zanimanju je diplomirani inženjer molekularne biologije. Članica je SO PDS Velebit od 2001. godine, kada je završila speleološku školu i postala speleolog pripravnik. 2002. završila je ronilački tečaj (CMAS*), a 2003. završila je alpinističku školu u organizaciji AO PDS Velebit i postala alpinistist pripravnik. Članica je HGSS. Sudjelovala je u istraživanju Munižabe (-437 m), Amfore (-788 m), te Slovačke jame gdje je 2002. sudjelovala u istraživanjima na dubini -1250 m.

Pavle Mintas

Po zanimanju je diplomirani inženjer kemije, rođen 27. lipnja 1974. u Zagrebu. Član je SO PDS Velebit od 1990. Speleolog pripravnik postao je 1991. godine.
Prije Lukine jame spustio se samo u nekoliko dubljih jama i to 1991. u Paukovu jamu (-115 m) i Vučju jamu (-140 m) u Gorskom kotaru te 1992. u Kovačevića jamu na Braču (-227 m).
U Lukinu jamu ulazio je dva puta i to 1993. godine kada je prvi puta došao do dna na -1350 m (boravio u jami 4 dana, od 9-12. kolovoza), a drugi puta do -140 m.
U Slovačku jamu na Velebitu spuštao se 1996. godine četiri puta i to do -520 m, -600 m, -800 m i -300 m pri postavljanju jame i transportu opreme.

Luka Mudronja

Luka Mudronja rođen je 10. ožujka 1985 godine u Dubrovniku. Student je Fakulteta strojarstva i brodogradnje. U SO PDS Velebit završio je 2005. speleološku školu i stekao naziv speleolog pripravnik. 2005. sudjeluje u istraživanju jame Munižabe, jame Mamet, jame Nedam na Hajdučkim kukovima i jamskog sustava Velebita gdje se spušta na dubinu od -941 m. Posjećuje jamu Nevidna voda. Sudjeluje u istraživanjima Kite Gaćešine (2005.-2008.). U 2006. godini sudjeluje u speleološkoj ekspediciji u Lubušku jamu gdje se spušta do -500 metara. Također sudjeluje u istraživanju špilje Vjetrenice te jame Nevidna voda, spušta se u Ponor na Bunovcu. 2007. posjećuje Punar u luci, te sudjeluje na speleološkoji ekspediciji u jamski sustav Velebita, kada se spušta na dubinu od -1026 metara. 2006 i 2007. godine sudjeluje u istraživanju jednog od najduljih i najdubljih jamskih sustava Austrije Dachstein Mammuthöhle (-1207 m, duljina 63 851 m). 2007. godine u okviru vježbe speleološkog spašavanja bio je u jami Rašpor.

Dalibor Paar
 

Doktor znanosti, diplomirani inženjer fizike. Rođen je 19. rujna 1969. u Samoboru. Član je SO PDS Velebit od 1998, u kojem je obavljao dužnosti tajnika i arhivara te 2003. vodio Zagrebačku speleološku školu. Speleolog pripravnik postao je 1998. godine, speleolog 2000. godine (značka br. 138), a instruktor speleologije 2005.  Od 2003. do 2006. je tajnik, a od 2006. pročelnik Komisije za speleologiju HPS-a. Bavi se fizikalnim istraživanjima u podzemlju hrvatskog krša, te popularizacijom speleologije. Urednik je Hrvatskog speleološkog poslužitelja.

Od 1998. godine aktivno sudjeluje u speleološkim istraživanjima dubokih jama, od kojih se mogu izdvojiti istraživanja 1999. u Slovačkoj jami, u koju je te godine ulazio tri puta, do -700 m, -350 m, a treći puta do logora na dnu jame, na -1254 m. 2002. je sudjelovao u istraživanjima na dnu Slovačke jame na -1320 m. Sudjelovao je u istraživanjima jamskog sustava Velebita od 2003. godine  godine kada je  bio do tada istraženih oko -300 m, 2004. do -580 m, 2005. do   -800 m. , a 2007. godine spuštao se na dubine -700,   -940 m, te -960 m kada je došlo do naglog prodora vode. Sudjelovao je u višegodišnjim istraživanjima jame Amfore, gdje je 2002. bio na dnu na -788m. U jami Meduzi je tijekom istraživanja 2003. godine  bio do -600 m, u Lubuškoj jami 2006. godine do dubine -400 m, u Jami Kiti Gaćešini dubokoj -465 m, jami Munižabi na -437 m, u Pažu (Kita Gavranuša 2003.) na -400 m. 1999. je posjetio je  Stupinu jamu do dna na dubini -413m, 2004. jamu Burinku (-290 m), a 2006. ponor na Bunovcu do dubine -440 m.

Ivica Radić
 

Rođen je 19. veljače 1969. godine u Donjem Desincu, privatni je poduzetnik. Član je SO PDS Velebit od 1994. u kojem je bio oružar. Speleolog pripravnik postao je 1994. godine, a speleolog 1997. godine (značka broj 129). Član je HGSS.
Prije ekspedicije u Lukinu jamu 1994. spustio se jedino u Velebitašku jamu na Medvednici (-46 m). Za vrijeme ekspedicije spustio se i u jednu jamu pokraj Lukine jame do -50 m te u Ledenoj jami u Lomskoj dulibi do ondašnjeg dna na -451 m.
U Lukinu jamu spuštao se dva puta, oba u 1994, najprije do -950 m (3 dana, od 1-3. kolovoza) i zatim do -1349 (3 dana, od 6-8. kolovoza). U Slovačkoj jami spustio se 1998. godine do dubine od -1004 m. Sudjelovao je u istraživanjima jamskog sustava Velebita gdje se 2007. godine spustio do dna na dubini -1026 m.

Siniša Rešetar - Sinus
 

Jedan od trojice speleologa koji su se 7. kolovoza 1993. prvi spustili do dna Lukine jame bio je Siniša Rešetar, po struci strojobravar, rođen 26. veljače 1967. u Samoboru. Od 1981. do 1983. bio je član SO PD “Japetić” u Samoboru, a od 1983. član je SO PDS Velebit u Zagrebu, u kojemu je od 1996. do 1998. godine bio pročelnik. Član je SK Samobora od 2005.
Speleolog pripravnik postao je 1983, speleolog 1986. (značka broj 99), a instruktor speleologije 1997. godine.
Ima bogato iskustvo u istraživanju dubokih jama, ali i u ronjenju u jamama. Najdublja jama u koju se spustio prije Lukine jame je Ponor na Bunovcu na Velebitu u koji se spuštao 1985. i 1987. (-534 m), a poslije i u druge jame, od kojih su značajnije: 1987. jama Mamet (-206 m), jama Klementina I (-269 m) na Velebitu , u 1988. jama Munižaba (-437 m) i jama Burinka (-170 m) na Velebitu, te 1990. Fantomska jama na Velebitu (-477 m).
U Lukinu jamu spuštao se ukupno 6 puta i to 4 puta u 1993: do -620 m, -1000 m (od 3-5. kolovoza, 3 dana), do dna na -1350 m (od 7-8. kolovoza, 2 dana) i -920 m, te dva puta u 1994. (od 4-7.kolovoza, 4 dana), do -950 m i do dna na -1349 m. Na dnu je bio dva puta.
Nakon spuštanja u Lukinu jamu spustio se 1996. u Slovačku jamu na Velebitu do -443 m. U 1997. godini prilikom istraživanja jame Patkov gušt na Velebitu spustio se do dubine od -450 m, te u jami Punar u Luci kod Gračaca do -350 m, kada je s Teom Barišićem ronio u “Ponoćnom sifonu”. U Slovačkoj jami spustio se do -947 m.

Goran Rnjak

 

Rođen je 27. kolovoza 1984. god. U Kninu. Student je Građevinskog fakulteta u Splitu. Član SO HPD Mosor postaje 2005. god. gdje iste godine završava speleološku školu i stječe naziv speleolog pripravnik. Speleološko iskustvo počinje graditi već iste godine počevši u jami Olimp pa preko mnogih drugih do danas. Istražuje Nevidnu vodu od samih početaka te se priključuje istraživanju jame Velebite 2005. i 2007. god. gdje se u nekoliko navrata spušta na razne dubine te na posljednjem logoru 2007. do samog dna na -1024 m. 2006. sudjeluje u istraživanju Lubuške jame gdje se spustio na -500m dubine. Svoj doprinos ostavio je i u istraživanju Vjetrenice u Popovom polju. Veliko iskustvo stječe u istraživanju Kite Gaćešine (2005-2008) u kojoj provodi brojna višednevna istraživanja. 2007.g. sudjeluje u istraživanju Dragića peći II u Otišiću. Posjetio je jamu Mamet,Punar u Luci, Podgračišće II (Titina jama) te mnoge druge veličinom ali ne i značajem manje objekte. Sudjeluje u istraživanju sjeverne strane Mosora gdje je istražen niz manjih objekata. Aktivno istražuje jame oko Knina te oko Peručkog jezera.

Ana Katarina Sansević
 

Po zanimanju je diplomirani inženjer elektrotehnike, rođena je 12. lipnja 1974. godine u Zagrebu. Članicom SO PDS "Velebit" i speleolog pripravnik postala je 1996. godine. Ispit za naziv speleolog položila je 2000. godine (značka br. 139).
Prva iskustva s istraživanjem jama stekla je 1996. istražujući manje jame. Prvi je puta ušla u jednu dubllju jamu 1997. godine kao sudionica ekspedicije SO-a “Velebit’97”, i to u Slovačku jamu kada se spustila do dubine od -150 m. U 1998. godini spustila se u jamu Munižabu (-437 m), te dva puta u Slovačku jamu, do -789 m i -150 m. U 1999. godini, nakon posjete Stupinoj jami (-413 m), sudjelovala je u ekspediciji "Slovačka jama ‘99" kao čanica ekipe za postavljanje jame. Prvi se spustila do dubine od -450 m, a drugi put, kao sudionica istraživanja kanala na dnu jame, gdje je u logoru na dubini od -1254 m boravila pet dana.

 

Jedan od dvojice speleologa koji su pomoću boca s komprimiranim zrakom ronili na dnu Lukine jame. Bio je  diplomirani inženjer elektrotehnike, rođen 1. kolovoza 1960. u Zagrebu, a stradao nesretnim slučajem 16. ožujka 1996. Član SO PDS Velebit u Zagrebu bio jeod 1980, u kojemu je 1993. i 1994. Bio pročelnik. Speleolog pripravnik postao je 1980, a speleolog 1990. (značka broj 109).
Iskustva u istraživanju dubokih jama stekao je tek nekoliko godina prije ulaska u Lukinu jamu. Od dubljih jama spustio se 1989. u jamu Munižabu na Velebitu (-437 m), 1990. u jamu Punar u Luci kod Gračaca, gdje je ronio u “Ponoćnom sifonu” na -267 m i spustio se iza sifona do -290 m, te u Fantomsku jamu na Velebitu (-477 m) i 1993. u Jamu kod Rašpora u Istri (-361 m).
U Lukinoj jami bio je tri puta i to dva puta do dna. U 1993. bio je do dna na -1350 m (od 9-12. kolovoza, 4 dana), a u 1994. do -1349 m (od 3-7. kolovoza, 5 dana), kada je zaronio 6 m duboko i 57 m daleko (ukupno se spustio: -1349 -6 = -1355 m), te poslije do -328 m.
Ronjenjem u špiljama bavio se od 1989. Ronio je uglavnom u paru s Teom Barišićem. S njim je u Lukinoj jami ronio tada na najvećoj dubini od ulaza jame u svijetu.
Smrtno je stradao roneći u moru kod Malog Lošinja s još trojicom speleologa-ronilaca, testirajući novu opremu za ponovno ronjenje u Lukinoj jami.

Andrej Stroj
 

Rođen je 20.rujna 1975. godine u Zagrebu, po zanimanju je diplomirani inženjer geologije. Član je SO PDS Velebit od 1993. godine kada je završio speleološku školu te stekao naziv speleolog pripravnik. Član je HGSS.
Tek nakon speleološkog istraživanja Biokova 1996. godine, počeo se ozbiljnije baviti istraživanjem jama. U jesen iste godine prvi puta se spustio u neku dublju jamu, u Slovačku jamu do dubine od -450 m. Slijedeće godine posjetio je jamu Munižabu na Crnopcu duboku -445 m, te sudjelovao u istraživanju jame Nedam na Velebitu do dubine od -250 m.
Na speleološkoj ekspediciji u Slovačku jamu 1998. godine spustio se do ondašnjeg dna na dubini od -1268 m. U pripremi za istraživanje Slovačke jame 1999. Posjetio je Stupinu jamu u Gorskom kotaru duboku -413 m. U ekspediciji “Slovačka jama ’99” 1999. godine osam je dana boravio u bivku na dnu Slovačke jame istražujući novo otkrivene kanale i dosegao dubinu od -1301 m.

Branko Šavor
 

Rođen je 1. ožujka 1956. u Završju kod Karlovca. Član je SO HPD “Dubovac” u Karlovcu od 1987. i član je HGSS. Speleolog pripravnik postao je 1987. godine.
Iskustva u istraživanju dubokih jama uopće nije imao. Spustio se 1987. u Jamu pod kolosjekom kaj Karlovca (-64 m) i 1993. u Jamu na Škrilama kod Karlovca (-54 m).
U Lukinu jamu spuštao se 6 puta. U 1993. 4 puta i to: do -140 m, -280 m, -328 m i do dna na -1350 m, odakle sa popeo u Prvi bivak (-750 m), iz bivka se opet spustio do dna odakle je bez spavanja u bivku ispenjao van (od 7-9. kolovoza, 3 dana). Kod drugog spuštanja je sa dna raspremio jamu do -950 m. U 1994. spuštao se do -950 m i -328 m.
1993. i 1994. istraživao je u ponoru u Klepinoj dulibi na Velebitu (-182 m), gdje je preronio sifon.
1995. član speleološke ekspedicije Picos de Europa u Španjolskoj.
Sudjelovao je u istraživanjima Ledene jame u Lomskoj dulibi na Velebitu (-514 m) 1994.,1995.,1997.g, i bio je u jami Balinki (-285 m) 1998. Napravio je prve fotografije u jami Jazovki 1989.g.

Darko Štefanac - Štele
 

Rođen je 26. veljače 1974. godine u Vinkovcima. Od 1991. godine živi u Zagrebu, a po zanimanju je diplomirani inženjer građevine. Speleolog pripravnik i član SO PDS Velebit postao je 1994. godine. Naziv speleologa stekao je 1997. godine (značka br.130). Član je HGSS.
Do svog prvog spuštanja u dubinu veću od tisuću metara posjetio je jamu Japagu (-102 m), jamu Punar u Luci (-267 m), jamu Munižabu (-437 m), zatim Slovačku jamu do dubine od -550 m u okviru akcije Prirodoslovnog muzeja 1996. godine te Lukinu jamu do -650 m 1997. godine.
U ljetu 1999. sudjelovao je najprije u postavljanju užeta u Slovačkoj jami do dubine od -650 m, a zatim u nastavku ekspedicije kada se spustio do -850 m, vratio se prespavati u Prvi bivak na dubini od -350 m. i nakon toga, spustio se u Drugi bivak na dubini od –1254 m, kada je došao i do tadašnjeg dna jame na dubini od -1301 m. U Drugom bivku boravio je neprekidno šest dana sudjelujući u istraživanju najdubljih dijelova jame

Luca Tanfoglio
 

Rođen je 23. 09. 1966. u Bresciji, Italija. Bio je član Associazione Speleologico Bresciana, Speleo CAI Valtrompia i Gruppo Grotte Brescia «Corrado Allegretti». Član je SK «Ursus spelaeus» iz Karlovca od 2003. U špilje i jame počeo je ulaziti 1987. u okolici Brescije. 1990. je sudjelovao u  ekspediciji na Kreti u Grčkoj na planini Lefka Ori, sa članovima ASB. Sudjelovao je u istraživanjima špilje «Omber en banda al bus del zel», doboke 400 m i dugu 20 km), Abisso Ulivifer (Toscana, Italija, do -500 m), sustava Pianone-Pinelli (Toscana, Italija, traverziranje, do -800 m), sustava Antro del Corchia (Toscana, Italija, standardno traverziranje, do -400 m), Gouffre Berger (Vercor, Francuska, do -600 m), Abisso Orione (planina Grigna, Lombardia, Italija, do -700 m), sustava C1 – C6 (Piemonte, Italija, do -500 m), Abisso Gortani (planina Canin, Italija, do -700 m), Abisso di Malga Fossetta (Asiago Vicenza, Italija, do -900 m), Spluga de la Preta (Verona, Italija, do -800 m).
Pet godina bio je član Talijanske speleološke službe spašavanja. U 1997. posjetio je špilju Sof Omar u Etiopiji. Idućih godina bio je u Abisso Led Zepelin (Canin, Italija, u istraživanju do -980 m), Abisso Findus (Canin, Italija, u istraživanju do -700 m), Abisso Amore quanto latte (Canin, Italija, u istraživanju do – 580 m, s velikom umutarnjom vertikalom od -280 m), Skalaria (Kanin, Slovenija, u istraživanju do -700 m), Vrtiglavica (Kanin, Slovenija, u istraživanju, najveća vertikala u svijetu od -463 m), Veliko Sbrego (Kanin, Slovenija, do -1000 m), Piaggia Bella (Piemonte, Italija, u istraživanju do -800 m, našao spoj s drugom jamom), Antro del Corchia (Toscana, Italija, najveće traverziranje, do -1200 m i + 400 m), Abisso Saragato (Toscana, Italija, u istraživanju, nekoliko puta do -1070 m), Aria Ghiaccia (Toscana, Italija, u istraživanju do -650 m, poslije 2 godine prošao spoj s Abisso Saragato, duljina preko 16 km), Abisso Roversi (Toscana, Italija, u istraživanju do -1100 m nakon talijanskog rekorda od -1250 m), Pozzo de la Neve (Monte Matese, južna Italija, u istraživanju do -1100 m). Sotano de la Golondrinas (San Louis Potousi, Meksiko, velika vertikala od -400 m), El Chorreadero (Chiapas, Meksiko, -400 m i 4 km treverziranja), sustav Soconusco-Aire fresco (Chiapas, Meksiko u istraživanju spojen sustav od -500 m i 30 km), sustav Arroyo Grande (Chiapas, Meksiko, -400 m i 20 km), Cueva Charco (Oxaca, Meksiko, u istraživanju do -500 m), Cueva Dos Leones (Chiapas, Meksiko, u istraživanju 6 km), sustav Cueva del Rio la Venta (traverziranje do -300 m i 14 km), Los Bordos (Chiapas, Meksiko, 5 km).
Zadnjih 5 godina član je Speleološkog kluba «Ursus spelaeus» u Kalovcu. Posjetio je mnoge špilje i jame u Hrvatskoj (najdbulja jama Olimp) i istraživao neke špilje i jame na srednjem Velebitu i u blizini Karlovca.
U 2005. sudjelovao je u ekspediciji u Meksiko i Ukrajinu. Tu je u području gipsa posjetio špilju Ozernaju i druge labirintske špilje. Bio je i na Krimu i posjetio nekoliko jama (do 150 m dubine), a u listopadu 2006. opet je bio u jami Valiko Sbrego do -1000 m, pomažući ekipi Cavex-a iz Rusije u istraživanju završnog sifona.

Darko Troha
 

Po struci je fitofarmaceut. Rođen je 1. svibnja 1967. u Zagrebu. Član je SO PDS Velebit od 1989. i njegov je bio oružar 1991. i 1992. godine.
Speleolog pripravnik postao je 1989, speleolog 1993. (značka broj 113), a instruktor speleologije 1997. Član je HGSS.
U duboke jame počeo se spuštati odmah po učlanjenju u SO. Već 1990. spustio se u jamu Bezdanjaču u Lici (-201 m), u Fantomsku jamu na Velebitu (-477 m) i u Batmanhöhle u Austriji (do -700 m), 1991. u jamu Ledenog čuvara (-122 m) i jamu Ledenicu (-200 m) na Velebitu, u Vučju jamu u Gorskom kotaru (-140 m), 1992. u Ponor kod Rašpora u Istri (-361 m), u jamu Pozo Chizidi (-403) u Španjolskoj i 1993. za vrijeme ekspedicije u Lukinu jamu u Ledenu jamu u Lomskoj dulibi (-451 m).
U Lukinu jamu spuštao se 5 puta, i to 3 puta u 1993: do -620 m, -1000 m (od 3-5. kolovoza, 3 dana) te do dna na -1350 m. Odatle se popeo u Drugi bivak (-950 m), pa se spustio do dna, opet sa popeo u Drugi bivak i još jednom se spustio do dna, pa tek onda izašao (5 dana, od 7-11. kolovoza). U 1994. u Lukinu jamu spuštao se dva puta: do -950 m i do dna na -1349 m (4 dana, od 1-4. kolovoza). Iste godine je bio u Ledenoj jami na -536 m. Sudjelovao je na speleološkoj ekspedicij Ande 95.
U 1996. spustio se u Slovačku jamu na Velebitu dva puta i to do -443 m i -550 m, u Punar u luci na -350 m, a u 1997. u jamu Patkov gušt do dna na -553 m. U Slovačkoj jami 1998. godine prilikom prvog spuštanja spustio se do dubine od –947 m, a onda se u drugom spuštanju kao prvi spustio na ondašnje dno jame na dubini od -1268 m. U Munižabi je bio na dnu na -437 m. Iduće (1999.) godine posjetio je Stupinu jamu u Gorskom Kotaru do -413 m. Bio je u  jami Olimp na -380 m (2001.), u Slovačkoj jami na -600 m i u jami Amfori na -400 m (2002.), u Meduzi na -679 m, u jamskom sustavu Velebita na -400 m (2003.) i na -531 m (2004.), a 2005. u jami Kiti Gaćešini na -300 m i Mametu (-206 m), 2006. u Lubuškoj jami do -500 m, te u Pepelarici do -300 m.

Vedran Vračar
 

Profesor je geologije i geografije. Rođen je 29. lipnja 1974. u Zagrebu. Član je SO PDS Velebit u Zagrebu od 1991., gdje je bio oružar. Speleolog pripravnik postao je 1992. Član je HGSS. Obranio je diplomski rad Geomorfološke karakteristike špilje u kamenolomu Tounj.
Prije ulaska u Lukinu jamu nije imao mnogo iskustva u istraživanju jama. U 1991. spustio se u Vučju jamu (-140 m) u Gorskom kotaru, 1992. u jamu Pozo Chizidi (do -380 m) u Španjolskoj, te 1993. u jamu Mandelaju na Kordunu (-85 m).
U Lukinoj jami bio je tri puta i to 1994. godine, dva puta do -750 m i jednom do dna na -1349 m (4 dana, od 4-7. kolovoza).
U 1997. godini pri raspremanju jame Patkov gušt na Velebitu spustio se na dubinu od -450 m. 2007. je bio u jamskom sustavu Velebita.

Boris Vrbek - Vrba
 

Doktor znanosti, diplomirani inženjer šumarstva. Rođen je 25. rujna 1949. u Zagrebu. Član je SO PDS Velebit u Zagrebu od 1967. i u njemu je 1976. i 1977. bio pročelnik.
Speleolog pripravnik postao je 1967, speleolog 1970. (značka broj 36), a instruktor speleologije 1980. godine. Član je HGSS.
Prije spuštanja u Lukinu jamu spuštao se u mnoge duboke jame, na primjer 1971. u jamu Podgračišće II (-329 m) na Braču, 1974. u Ponor na Bunovcu (-534 m) na Velebitu, 1981. u Jamu za kamenitim vratima (-520 m) na Biokovu i jamu Puhaljku (-320 m) na Velebitu.
U Lukinu jamu spuštao se samo jednom i to 1994. do dubine od -1100 m, kada je u jami boravio 4 dana (od 8-11. kolovoza).

Ena Vrbek
 

Rođena je u Zagrebu 20.08.1985., apsolventica je na kineziološkom fakultetu. U prvu jamu se spustila sa 10 godina (Grobnjača, -25 m). Speleolog pripravnik je postala 2003. godine, završivši Ličku speleološku školu u Gospiću. Članica SO PDS Velebit je od 2003. godine.
2003. godine je posjetila jamu Meduzu (-150 m), a  na području Kite Gaćešine, spustila se u jame Dvorske lude (-200 m) i Caricu (-150 m). 2004. godine sudjelovala u istraživanju špilje Vjetrenice (BiH), te posjetila jamu Mamet (-206 m). 2004/05. godine sudjelovala na speleološkoj ekspediciji SO PDS Velebita na Kubu. 2005. i 2006. godine sudjelovala na istraživanjima jame Munižabe (-437 m). 2007. godine sudjelovala je u istraživanju jame Kite Gaćešine (-130 m), a prilikom vježbe speleološkog spašavanja spustila se u jamu Rašpor (-320 m). U jamskom sustavu Velebita bila 3 puta, 2004. (-150) m, 2005. (-580 m) i 2007. do dna na -1026 m.
Članica je HGSS od 2005. Bavi se i slobodnim penjanjem, alpinizmom i skijanjem, te ima položen tečaj ronjenja CMAS R1.

Jasna Zmaić
 

Diplomirani je inženjer arhitekture. Rođena je 20.srpnja 1968. u Zagrebu. Bila je član DISKF-a u Zagrebu od 1985. do 1992, a zatim član SO HPD Željezničar, u kojem je 1993. bila tajnik. Speleolog pripravnik je postala 1986. godine.
Do 1992. spustila se u Gorskom kotaru u dvadesetak jama dubine do stotinjak metara, a od dubljih jama spustila se 1989. u jamu Munižabu na Velebitu (-437 m), 1991. u Ponor kod Rašpora u Istri (-361 m), a 1992. u jamu Mandelaju na Kordunu (-85 m).
U Lukinu jamu spuštala se 4 puta, tri puta u 1993: do -750 m, do -1300 m ( 4 dana, od 8-11. kolovoza) i -328 m, te u 1994. do -750 m.

Ivančica Zovko
 

Diplomirani je inženjer matematike. Rođena je 14. srpnja 1968. u Karlovcu. Član je SO PDS Velebit u Zagrebu od 1984. u kojem je 1986. bila tajnik. Speleolog pripravnik postala je 1984, a speleolog 1997. (značka broj 132).
Od dubokih jama u koje se spustila značajnije su ove: 1986. Ponor u Klepinoj dulibi na Velebitu (-180 m), 1987. Jama Klementina I (-269 m) i Ponor na Bunovcu (-534 m) na Velebitu, te jama Punar u Luci kod Gračaca (-267 m), 1989. jama Veliko grotlo (-170 m), jama Munižaba (-437 m) na Velebitu i 1990. Fantomska jama (-477 m) na Velebitu, a 1994. godine Ledena jama u Lomskoj dulibi do tadašnjeg dna na -451 m.
U Lukinu jamu ulazila je 3 puta, u 1994. do dna na -1349 m (4 dana, od 6-9. kolovoza), a u 1995. do -1200 m (4 dana, od 11-14. srpnja) i do -620 m. Dubinu od 1000 m prešla je dva puta.
Godine 1997. u jami Patkov gušt spustila se do -210 m.
U 1999. godini spustila u jamu Fighiera – Corchia u Italiji duboku –1190 m do dubine od -900 m, a sudjelovala je i na ekspediciji “Slovačka jama 99” te se spustila do Drugog bivka na dubini od -1254 m. U pripremama za ovu ekspediciju posjetila je Stupinu jamu duboku -413 m. Sudjelovala je u istraživanju jame Meduze 2003. godine kada se spustila do -350 m. U jamskom sustavu Velebita 2005. godine spustila se do -800 m, a u jami Nevidna voda na Dinari 2008. na dno na -653 m.

Ronald Železnjak
 

Rođen je 8. srpnja 1974. u Čakovcu. Od završetka fakulteta (po zanimanju je diplomirani inženjer elektrotehnike) živi i radi u Zagrebu. Od 1997. godine član je SO PDS Velebit, od kada je speleolog pripravnik i aktivno sudjeluje  u speleološkim istraživanjima. Već 1998. godine se više puta spušta u Slovačku jamu, a 1000 metara prolazi 2002. godine kada se zajedno sa Damirom Lackovićem spušta na sifon na -1320 metara. U proteklih desetak godina, redovito ga se viđa na ekspedicijama SO PDS Velebit, tako da sudjeluje u istraživanjima i donjih dijelova jame Amfore, Meduze, Kite Gaćešine, Munižabe, Lubuške jame i jamskog sustava Velebita. U jami ga se može vidjeti kao člana transportnih ekipa, kao i pri izradi topografskih nacrta. 1000 metara ponovo prelazi 2007. godine pri istraživanju jamskog sustava Velebita, gdje se spušta na dno na -1026 m. Sudjelovao je i u istraživanjima u inozemstvu - u istraživanju špilje Dachstein Mammuthöhle u Austriji, te špiljskih sustava na Mahaguas-Canteras na Kubi i područja Tsingy de Bemaraha na Madagaskaru.