DRŽAVNE VJEŽBE SPELEOSPAŠAVANJA

Slovačka Jama, Mali Kuk, Sjeverni Velebit

Datum održavanja vježbe: 8. i 9.8.1998. godine

Vođa vježbe: Damir Lacković

Sudionici vježbe: 6
Damir Lacković, Darko Bakšić, Ana Bakšić, Andrej Stroj, Branko Jalžić (HGSS Zagreb) i Hrvoje Korais

Kratki opis vježbe:
Obzirom da je na kraju ekspedicije Slovačka jama 98 trebalo iz jame izvući puno opreme, odlučeno je napraviti dvije korisne stvari: izvući jedan dio teške opreme i napraviti vježbu. Dana 8.8.1998. godine postavljena su sva sidrišta za spašavanje do horizontalnog kanala na 350 m dubine. Cilj vježbe bio je isprobati mogućnosti spašavanja u uvjetima kad mali broj ljudi izvodi spašavanje s velike dubine. Prvi su dan Damir Lacković i Darko Bakšić postavili sidrišta za izvlačenje i osiguranje nosila. Do -350 m dubine na devet mjesta izrađena su dvostruka sidrišta. Jedno sidrište služilo je za izvlačenje, a drugo za osiguranje nosila. Oba su sidrišta bila međusobno povezana. Slijedećeg je dana napravljena akcija izvlačenja speleoloških nosila TSA u koje je stavljena oprema težine čovjeka. Nosila su navezana s dva užeta, jedno nosivo, a drugo osiguravajuće. Jedan spašavatelj penjao je po postavljenom užetu u jami do sidrišta za spašavanje i na sebi vukao krajeve nosivog i osiguravajućeg užeta. Na sidrištu su ga čekala tri spašavatelja - dvojica su pripremala sistem za podizanje protuutegom, a treći sistem za osiguranje. Dvojca spašavatelja penjanjem na mjestu protuutegom podizala bi nosila dok bi treći povlačio osiguravajuće uže. Krajeve oba užeta (vučno i osiguravajuće uže) četvrti spašavatelj ukopčao bi na sebe te s njima penjao do slijedećeg spašavateljskog sidrišta gdje se radnja ponavljala. Tijekom cijelog spašavanja uz nosila je išao pratilac koji je prema potrebi odmicao nosila od stijene. Svih šest spašavatelja tijekom vježbe izmjenjivali su uloge kako bi uvježbali sve segmente spašavanja. Vježba je izvedena za 18 sati uključujući i postavljanje sidrišta. To je bila prva složena vježba izvedena s tolike dubine u Hrvatskoj.

Zaključci vježbe:
Trebalo bi unaprijed izraditi planove spašavanja za sve veće i složenije objekte, postaviti sidrišta za spašavanje te ih dobro označiti, što je u ovoj jami i učinjeno. Svake godine treba napraviti barem jednu veliku vježbu speleospašavanja. Buduću vježbu treba napraviti s čovjekom u nosilima kako bi se vježba što više približila stvarnoj situaciji, što je i pravilo pri vježbama GSS-a. Suženja kroz koja su nosila s opremom teško prolazila u pravoj akciji spašavanja treba unaprijed proširiti. Stalno treba upotpunjavati i obnavljati postojeću opremu GSS.

Kanjon Velike Paklenice

Datum održavanja vježbe: 2.10.2001. godine

Vođe vježbe: Damir Lacković i Darko Bakšić

Sudionici vježbe: 14
Damir Lacković, Darko Bakšić, Ana Bakšić, Andrej Stroj, Darko Štefanac, Sunčica Hrašćanec, Ivica Radić, Vedran Vračar, Darko Troha, Robert Dado, Branko Jalžić, Dražen Kunović, Vedran Jalžić i Tihomir Frangen (HGSS Zagreb).

Kratki opis vježbe:

Na sastanku Zemaljske komisije IKAR održanom u Paklenici, a u okviru međunarodnog kongresa IKAR (CISA) održanom od 29.09. do 7.10.2001. godine u Paklenici i Makarskoj prezentirana je i kratka vježba speleospašavanja. Na toj je vježbi prikazan transport nosila po kosoj tirolskoj prečnici, prebacivanje preko dva protuutega, te transport po horizontalnoj tirolskoj prečnici preko kanjona Velike Paklenice. Ova složena vježba izvedena je u nekoliko minuta na oduševljenje svih sudionika IKAR-a.

Punar u Luci, Gubavčevo polje, Gračac

Datum održavanja vježbe: 11. i 12.5.2002. godine

Vođa vježbe: Damir Lacković

Sudionici vježbe: 24
Zlatko Balaš, Damir Basara, Darko Domitrović, Igor Jelinić, Dinko Novosel (HGSS Karlovac), Ante Škrobonja, Florijan Tomc (HGSS Rijeka), Rino Balić (HGSS Samobor), Željko Kostić, Nikola Potočnjak (HGSS Zadar), Ana Bakšić, Darko Bakšić, Robert Dado, Slaven Dobrović, Sunčica Hrašćanec, Vedran Jalžić, Dubravko Kavčić, Dražen Kunović, Damir Lacković, Josip Petričević, Ivica Radić, Andrej Stroj, Darko Štefanac, Darko Troha (HGSS Zagreb).

Kratki opis vježbe:
Vježbu je počela u 7 sati postavljanjem užadi za napredovanje do 100 metara dubine. Obzirom na složenu morfologiju objekta postavljanje je trajalo do 14 sati kada je u jamu ušla prva spašavateljska ekipa koja je postavljala sidrišta za spašavanje. Transport „unesrećenog“ počeo je u 20 sati, nakon što su postavljena sva sidrišta, a izašla su na površinu u 23:30 sati. Raspremanje jame trajalo je sve do 3 sata idućeg dana.

Zaključci vježbe:
Na vježbi je uočeno da nema dovoljno opreme za izvođenje ovakvih kompleksnijih akcija spašavanja. Preporuka je da se čelični karabineri zbog svoje težine ne koriste u speleološkom spašavanju. Vježbe ovakvog karaktera u kojima sudjeluje više stanica HGSS treba izvoditi jednom godišnje jer se uz uvježbavanje tehnika postiže i bolja koordinacija i upoznavanje spašavatelja.

Jama Olimp, Begovački kuk, Sjeverni Velebit

Datum održavanja vježbe: 6. do 8.6.2003. godine

Vođa vježbe: Darko Štefanac

Sudionici vježbe: 21
Sebastijan Labinjan, Fabrizio Perković, Zoran Brajković (HGSS Pula), Maja Kriška (HGSS Rijeka), Sergej Munjas, Vedran Tešić (HGSS Ogulin), Igor Jelinić, Zlatko Balaš, Petar Kulaš (HGSS Karlovac), Rino Balić, Vatroslav Jakobović (HGSS Samobor), Ana Bakšić, Darko Bakšić, Ivica Ćukušić, Sunčica Hrašćanec, Dražen Kunović, Damir Lacković, Josip Petričević, Darko Štefanac, Darko Troha, Dalibor Vučić (HGSS Zagreb).

Kratki opis vježbe:
Vježba je počela okupljanjem članova, dogovorom i raspodjelom zadataka. Idućeg je dana u 6 sati započela vježba transportom opreme do ulaza u jamu. U 10:45 sati ušle su ekipe za postavljanje koje su opremile jamu do 380 m dubine i ostale na pozicijama kao ekipe za spašavanje u tim dijelovima jame.
Obzirom da je 7 ekipa bilo nedovoljno za spašavanje s te dubine planirano je spašavanje u dva dijela. Od 380 do 170 m dubine nakon čega se sve ekipe penju i nastavljaju sa spašavanje u gornjim dijelovima jame sve do izlaza.
U 20:30 sati počeo je transport. Nakon sat i pol nosila s „unesrećenim“ bila su na 170 m dubine gdje su čekala dok se ekipe spašavatelja s opremom iz donjih dijelova jame nisu premjestile u gornje dijelove. Nakon pripreme druge dionice za spašavanje u 00:30 sati nastavljen je transport. Zamijenjen je i spašavatelj koji je glumio unesrećenog kako bi svi sudionici aktivno sudjelovali u spašavanju. U 02:30 sati nosila s „unesrećenim“ izašla su iz jame. Raspremanje jame i izlaženje svih spašavatelja trajalo je do 6 sati, a u bazni logor u Carevoj kući si su se spustili u 8 sati.

Zaključci vježbe:
Vježba je izvedena s -380 m - najveće dubine do sada u Hrvatskoj. Trajala je 24 sata, uključujući postavljanje i raspremanje užeta za napredovanje u jami. Samo spašavanje trajalo je 11 sati.
Rezultat ove vježbe, pored dragocjenog iskustva za sve sudionike vježbe, je nacrt jame s označenim sidrištima za spašavanje, njihovim opisom te duljinama užeta potrebnim za spašavanje.
Duže dionice za napredovanje po jami treba skratiti dodatnim sidrištima jer se time ubrzava kretanje spašavatelja po užetima.
Za ovakve duboke i kompleksne jame potrebno je postaviti telefonsku vezu čime bi se omogućila kvalitetnija komunikacija pa bi se izbjegla nepotrebna čekanja i zastoji. Komunikaciju između dva susjedna sidrišta trebaju voditi samo vođe sidrišta (kočničari). Treba ujednačiti zapovjedi za sve stanice da ne dolazi do zabuna.
Sve stanice moraju nabaviti dovoljan broj bušilica. Unesrećeni je utopljen u vreći za spavanje, što nije bilo dovoljno. Zaključeno je da unesrećenog dodatno treba utopliti i s kemijskim grijačima.

Špiljski sustav Đulin ponor-Medvedica, Ogulin

Datum održavanja vježbe: 4. do 6.6.2004. godine

Vođa vježbe: Ana Bakšić

Sudionici vježbe: 57
Ana Bakšić, Darko Bakšić, Robert Dado, Darko Štefanac, Ivica Ćukušić, Sunčica Hrašćanec, Slaven Boban, Dražen Kunović, Vedran Jalžić, Dalibor Vučić, Filip Filipović, Damir Lacković (HGSS Zagreb), Vatroslav Jakobović, Rino Balić (HGSS Samobor), Dinko Novosel, Zlatko Balaš, Igor Jelinić, Damir Basara (HGSS Karlovac), Nataša Dančulović, Matko Škalamera (HGSS Rijeka), Fabricio Perković, Sašo Trajčeski, Mladen Nikšić, Mario Franolić, Matej Mirkac (HGSS Pula), Željko Kostić, Marin Glušević, Domagoj Laušić, Zoran Ateljević, Ivo Kvestić (HGSS Split), Tomislav Rukavina (HGSS Gospić), Dragan Dragičević, Vedran Tešić, Emilio Juhas (HGSS Ogulin), Miljenko Gerić (HGSS Varaždin), Aleš Stražar (JRS), Grgo Puljas (SO Malačka), Vesna Hrdlička (SO Mosor), Dalibor Jirkal, Martina Borovec (SO Željezničar), Tomica Rubinić (SO Japetić), Tommy Kolman, Saša Minihofer (SK Samobor), Jana Bedek (HBSD), Matija Čepelak, Marinko Malenica (SO Velebit), Željko Baćurin (SD Karlovac), Dalibor Reš, Igor Markanjević (SD Estavela), Manuel Radešić, David Maglica, Igor Mekis (SD Istra), Mladen Garašić, Boris Watz, Mislav Krvavica, Igor Komerički (DISKF) i Zvonko Franolić.

Kratki opis vježbe:
Komisija za speleospašavanje HGSS organizirala je vježbu iz kompleksnog, uglavnom horizontalnog speleološkog objekta Đulin ponor – Medvedica. Na vježbi je sudjelovalo ukupno 57 osoba, od toga 35 spašavatelja iz devet Stanica HGSS, 21 speleolog iz 11 speleoloških udruga te jedan gost iz Jamarske reševalne službe Slovenije.
Okupljanje i priprema sudionika vježbe počelo je 4.6.2004. u 20 sati u Ogulinu. Izrađen je plan vježbe spašavanja iz najudaljenijeg dijela špilje, podijeljeni su ljudi i oprema u 11 skupina.
U špilju je prva grupa ušla 5.6.2004. u 8 sati, a posljednji spašavatelj iz špilje je izašao 6.6.2004. u 7 sati. Tako je vježba u špilji trajala 23 sata. Transport nosila trajao je točno 12 sati.
Mjesto odakle se spašavalo (Hobiton) udaljeno je oko 3 km od ulaza u špilju. Prilikom transporta trebalo je proći brojne uske, blatne, kose ili vertikalne dijelove špilje, postaviti sisteme za podizanje nosila pomoću protuutega, kose tirolske prečnice i horizontalne prečnice preko jezera i velikih dvorana, te dugotrajno nositi nosila s „unesrećenim“ po kanalima špilje.

Zaključci vježbe:
Uvježbavana je koordinacija velikog broja spašavatelja jer bi u eventualnim akcijama spašavanja u složenim i velikim speleološkim objektima pomoć speleologa izvan HGSS bila neophodna.
Zaključeno je da se treba u budućim vježbama poraditi više na organizaciji logistike, kao npr. postavljanje telefona, organizacija prihvata spašavatelja prije, tijekom i nakon vježbe. U slučaju prave akcije spašavanja neophodna bi bila izmjena ljudi u speleološkom objektu kako ne bi dolazilo do njihovog iscrpljivanja u spašavanju koje može trajati danima
Telefoni Vox, koji su nam posuđeni od Jamarske reševalne službe Slovenije, pokazali su se vrlo korisni i jednostavni za uporabu, te ih treba svakako nabaviti i uvježbavati njihovo korištenje. Postavljači telefona imali su teškoća kod postavljanja kabela jer su bili preopterećeni opremom i nosilima, te nisu na vrijeme došli do "unesrećenog". Ekipa s telefonom trebala bi biti odvojena od transporta nosila. Kod postavljanja kabela treba koristiti manje kolutove od po 200 m jer su praktičniji za nošenje i ne dolazi do zapetljavanja kao kod kolutova od 1000 m.
Treba raditi na uvježbavanju brže izrade bivka za unesrećenog. Na vježbi je isproban prototip vreće za unesrećenog koji je dobiven od francuske službe spašavanja, te su uočene slijedeće primjedbe koje su zajedno s vrećom poslane proizvođaču:
- vreća mora biti prekrojena tako da su i ruke i noge odvojene (noge zbog kopčanja pojasa u speleonosilima, a ruke zbog mogućeg korištenja zdrave ruke unesrećenog radi pomaganja u uskim prolazima). Budući su ruke često izvan nosila rukavi trebaju imati zaštitnu navlaku ili biti napravljeni od jačeg materijala
- bilo bi bolje da su i rukavice i navlake za stopala odvojene te da se čičkom pričvrćuju za rukave i nogavice
- punjenje vreće mora biti od holofila ili nekog drugog materijala koji grije i kad je mokar, a nikako ne od perja.
Zaključeno je da je suradnja između službi spašavanja Slovenije i Hrvatske u pogledu speleološkog spašavanja potrebna kako bi u slučaju velikih akcija spašavanja mogli pomoći jedni drugima. Objektivne opasnosti su velike jer obje zemlje imaju speleološke objekte dublje od 1000 m i dulje od 10 km. Zato je neophodno da obje službe koriste iste tehnike spašavanja.

Jama Munižaba, Crnopac, Gračac

Datum održavanja vježbe: 3.6.2005. godine

Vođa vježbe: Ivica Radić

Sudionici vježbe: 16
Ana Bakšić, Darko Bakšić, Sunčica Hrašćanec, Vladimir Lindić, Ivica Ćukušić, Slaven Boban, Ivica Radić, Darko Troha (HGSS Zagreb), Vatroslav Jakobović, Rino Balić (HGSS Samobor), Dragan Dragičević, Vedran Tešić (HGSS Ogulin), Igor Jelinić, Damir Basara (HGSS Karlovac), Marin Glušević, Domagoj Laušić (HGSS Split).

Kratki opis vježbe:
Od 10:00 do 12:00 sati obavljene su priprema za vježbu: dogovor, formiranje 5 ekipa, raspodjela opreme, te prebacivanje užeta preko ulaznog otvora jame i izrada dvostruke tirolske prečnice.
U 12 sati počelo se ulaziti u jamu, a transport nosila s dna ulazne vertikale jame na oko 200 m dubine počeo je u 14 sati. Napravljena su četiri trostruka sidrišta, a nosila s unesrećenim podizana su tehnikom protuutega koji je na vrhu završavao na tirolskoj prečnici. Nosila su izvađena iz jame u 16 sati, dakle za dva sata. Uslijedilo je izvlačenje opreme i raspremanje jame.

Zaključci vježbe:
U vježbi je sudjelovao relativno mali broj spašavatelja. Opremljena je ulazna vertikala Munižabe sa sidrištima za spašavanje te je napravljen plan spašavanja iz te često posjećivane jame. Pri izvođenju vježbe u komunikaciji su korištene radio stanice koje su izvrsno funkcionirale u vertikali.

Jama Kita Gaćešina, Crnopac, Gračac

Datum održavanja vježbe: 2. do 4.6.2006. godine

Vođa vježbe: Dinko Novosel

Sudionici vježbe: 18
Dinko Novosel, Igor Jelinić (HGSS Karlovac), Darko Bakšić, Ena Vrbek, Ana Bakšić, Andrej Stroj, Slaven Boban, Ivica Radić, Filip Filipović (HGSS Zagreb), Jurjana Radaljac, Andrijan Kučić, Ivica Ninić, Teo Barišić, Aida Barišić (HGSS Šibenik), Dragan Dragičević, Vedran Tešić (HGSS Ogulin), Rino Balić (HGSS Samobor), Marin Glušević (HGSS Split).

Kratki opis vježbe:
Vježba je počela 3.6.2006. u 8:25 sati ulaskom ekipe za postavljanje jame. Slijedile su ih ekipe za sanitet, te ostale ekipe za postavljanje užeta i sidrišta za spašavanje. „Unesrećeni“ se nalazio neposredno ispred prolaza „Grlić“ na oko 200 m dubine, imobiliziran je i utopljen u improviziranom bivku gdje je čekao od 14:13 sati kada je krenuo transport. Nosila su izašla iz jame u 17:34 sati.
Trebalo je 10 sati od ulaska ekipe za sanitet do izlaska posljednjeg spašavatelja na površinu. U to je vrijeme bilo uključeno često zaustavljanje transporta zbog snimanja, stanka na polovici dubine radi prehrane spašavatelja, te raspremanje jame. Sam transport nosila trajao je 3 sata.
Zaključci vježbe:
Stanice još uvijek ne posjeduju komplete za zbrinjavanje unesrećenog u podzemlju kao ni revidirani obrazac za pregled unesrećenog u podzemlju. Pokazala se potreba da se u kompletu prve pomoći nose pelene za inkontinenciju jer se u nekim slučajevima unesrećeni ne može vaditi iz nosila. Neke bušilice nisu imale odgovarajući komplet svrdla, a radilo se sa spitovima i fiksevima 10 mm. Ubuduće bi trebalo unificirati svu opremu. Za motornu bušilicu trebalo bi nabaviti dijetlo za proklesavanje uskih prolaza, te kompletirati pribor za miniranje s Hilti mecima za potrebe Komisije. Korištene radio stanice ponovno su se pokazale korisnima u velikim vertikalama.

Jama Rašpor, Istra

Datum održavanja vježbe: 15. do 17.6.2007. godine

Vođa vježbe: Darko Bakšić

Sudionici vježbe: 45
Darko Bakšić, Ana Bakšić, Tihana Boban, Slaven Boban, Ivica Ćukušić, Robert Dado, Robert Erhardt, Filip Filipović, Sunčica Hrašćanec, Dubravko Kavčić, Damir Lacković, Luka Mudronja, Ivica Radić, Andrej Stroj, Ena Vrbek (HGSS Zagreb), Moreno Almassi, Zoran Brajković, Romina Brumnić, Sebastijan Diklić, Antun Filipčić, Mario Franolić, Davor Kalčić, Luka Labinjan, Sebastijan Labinjan, Matej Mirkac, Mladen Nikšić, Sašo Trajčevski (HGSS Pula), Rino Balić, Tomica Bošnjak, Renato Ivančić, Vatroslav Jakobović, Božo Nikl (HGSS Samobor), Teo Barišić, Aida Barišić, Ivica Ninić (HGSS Šibenik), Dragičević Dragan, Vedran Tešić, Davor Košutić (HGSS Ogulin), Marko Grgačević, Danko Škalamera (HGSS Rijeka), Zlatko Balaš, Igor Jelinić, Krešo Pogačić (HGSS Karlovac), Marin Glušević (HGSS Split), Željko Knežević (HGSS Zadar).

Kratki opis vježbe:
Dogovor za vježbu i podjela opreme izvršena je 15.6.2007. godine u 21 sat na ulazu u jamu gdje je postavljen stožer. Izrađen je plan spašavanja, a prisutni spašavatelji podijeljeni su u 11 ekipa. Sve ekipe pripremile su opremu za dionice i zadatke koje su dobili u jami.
Jama Rašpor duboka je 361 metar. Složene je morfologije pa osim ulazne vertikale od 125 m ima i niz kraćih vertikala kao i uske, visoke i teško prohodne meandre. „Unesrećena osoba“ nalazila se u Okrugloj dvorani na oko 320 m dubine.
Prva je u jamu ušla sanitetska ekipa 16.6.2007. u 8:00 sati, a za njom snimateljska ekipa, ekipa za vezu pa sve ostale postavljačke ekipe. Nakon zbrinjavanja, imobiliziranja i utopljavanja „unesrećenog“ u bivku, te snimanja svih radnji u 13:05 sati počinje transport. Za prolaz od Okrugle dvorane kroz uski meandar do prve vertikale trebalo je dva sata nošenja, dok je za transport kroz vertikale i ulaznu kosinu sveukupno trebalo četiri sata. U 19:14 sati „unesrećeni“ je izašao iz jame nakon ukupno 6 sati transporta. Zbog snimanja sam tijek vježbe usporen je za oko dva sata. Posljednji spašavatelj izašao je iz jame 17.6.2007. godine u 1:44 sata. Vježba je ukupno trajala 17 sati.

Zaključci vježbe:
Sanitetska ekipa pri imobilizaciji zamišljene ozljede vratne kralješnice i ramena zaključila je da Schanzov ovratnik unesrećeni ne može koristiti zajedno s kacigom jer se ista ne može zakopčati. Trebalo bi predvidjeti manje ovratnike, lijepiti kacigu trakama ili napraviti posebne nastavke na nosilima koji bi učvrstili glavu slično onima koji postoje na daskama za imobilizaciju kralješnice. Pri imobilizaciji ramena unesrećenom se ne mogu dobro učvrstiti prsne gurtne na nosilima jer su prekratke. Kod stvarnih ozljeda ramena ili gornjih dijelova tijela u transportu kroz uske prolaze bilo bi velikih teškoća i unesrećeni bi trebao primiti lijekove protiv bolova.
Bivak (Vatino) koji su projektirali Rino Balić i Vatroslav Jakobović pokazao se odličnim i jednostavnim za sastavljanje, ali je još uvijek pretežak i prevelik pa treba nabaviti lakši materijal za izradu. Za postavljanje bivka ekipi je trebalo 15 minuta, a u bivku se postigla temperatura od 20 °C. Nakon meandra nosila su čekala oko pola sata. Na tom je mjestu unaprijed napravljen bivak s tendom proizvođača Steinberg u kojem je postignuta temperatura od 14 °C. „Unesrećenom“ je tijekom cijelog transpotra bilo toplo u posebnom Steinbergovom odijelu od fleeca. Pomoćni bivak uvijek treba ići uz unesrećenog kako bi se koristio u eventualnim čekanjima. Odlično je poslužio i za zagrijavanje ekipa koje su čekale na izlazak iz jame.
Za nošenje kroz meandar Tržaškog rova pokazalo se najboljim nošenje nosila s „unesrećenim“ u vertikalnom položaju što je u većini slučaja bilo i jedino moguće. Prilikom transporta u vertikalama, ali i na svim mjestima gdje nosila dolaze u kontakt sa stijenom uvijek treba ići pratilac.
Svaka ekipa treba sa sobom imati bušilicu, jer dijeljenje bušilice među grupama nepotrebno produljuje postavljanje. Prilikom postavljanja linija za izvlačenje nosila treba voditi računa da one nakon prolaska nosila trebaju biti fiksirane i upotrjebljene kao dodatne linije za izlaz spašavatelja.
Ekipa za vezu imala je problem s postavljanjem žice. Žica za miniranje u velikom kolutu pokazala se lošom jer se ubrzo zapetljala i često je pucala. Sistem Nikola također je provjeren. Uređaj koji je postavljen na površini zbog jakih šumova nije bio upotrebljiv iako je uređaj u jami radio. Obzirom na pokazanu nepouzdanost ne treba ga više koristiti. Uređaj tzv. speleofon iz stanice Karlovac nije funkcionirao. Dobrim se jedino pokazao prototip uređaja za dvosmjernu komunikaciju koji je izradio Ivica Radić. Taj bi uređaj trebalo doraditi i koristiti za komunikaciju. Predlaže se naziv speleofon "Ivek". Dobrim su se pokazale i radio stanice koje su korištene za komunikaciju između ekipa na vertikali.
Prilikom postavljanja užeta za napredovanje korištene su inox pločice i OK karabineri. Zbog prolaska velikog broja spašavatelja po liniji za napredovanje, inox pločice oštetile su karabinere. Ubuduće na fikseve na liniji za napredovanje treba stavljati aluminijske pločice kako ne bi došlo do oštećenja karabinera. U tom će slučaju inox fiksevi zasigurno oštetiti aluminijske pločice, ali će financijska šteta biti znatno manja.
Prvi puta na vježbi speleološkog spašavanja korišteno je zapovjedno vozilo HGSS i njegova oprema koji su znatno olakšali pripremu i analizu vježbe. Logističku potporu spašavateljima pružili su Crveni križ i vatrogasci postavljanjem stožernog šatora te osiguranjem pitke vode i hrane. Ove pogodnosti svakako su doprinijele uspješnosti vježbe i treba ih koristiti u budućim vježbama i akcijama.

Panjkov ponor, Rakovica

Datum održavanja vježbe: 27. do 29.6.2008. godine

Vođa vježbe: Filip Filipović

Sudionici vježbe: 30
Filip Filipović, Ana Bakšić, Darko Bakšić, Slaven Boban, Ivica Ćukušić, Robert Erhardt, Vedran Jalžić, Vladimir Lindić, Ivica Radić, Tihana Boban, Luka Mudronja, Ena Vrbek (HGSS Zagreb), Teo Barišić, Aida Barišić, Goran Rnjak, Anton Vukičević, Antonia Baranović (HGSS Šibenik), Ivo Dokoza, Marin Glušević, Filio Trgo, Katja Milišić (HGSS Split), Sebastijan Labinjan, Moreno Almassi, Zoran Brajković (HGSS Pula), Božo Nikl, Tomica Bošnjak (HGSS Samobor), Igor Jelinić, Krešimir Pogačić (HGSS Karlovac), Danko Škalamera (HGSS Rijeka).

Kratki opis vježbe:
Objekt je horizontalne morfologije, a specifičan je po svojim polupotopljenim i potopljenim kanalima. Mjesto gdje se nalazio „unesrećeni“ nalazilo se oko 2 km od ulaza u špilju, iza velikog jezera. Kako se radilo o vodenom objektu (aktivnom ponoru) svi sudionici vježbe bili su opremljeni ronilačkim odijelima, a za „unesrećenog“ se posudilo suho ronilačko odijelo. Zbog vode nije se mogao napraviti klasičan bivak pa se prvi puta u Hrvatskoj u podzemnom objektu koristila alpinistička viseća platforma (Portaledge). Ležaljka se pričvrstila na stijenu kanala iznad površine vode i prekrila speleološkim bivkom Steinberg. U toj kombinaciji vrlo brzo se dobio suhi, funkcionalni bivak u kojemu su sanirane ozljede te je „unesrećeni“ utopljen presvlačenjem u suho odijelo. Sami transport odvijao se na nosilima tipa NEST, stavljenim u speleološki gumeni čamac. Na dijelovima gdje je voda bila preplitka nosila su se prenijela u rukama spašavatelja. Isto tako testiran je telefon „Ivek“ u vodenim uvjetima.
Od ulaza prvog čovjeka u objekt pa do izlaska zadnjeg proteklo je 4 sata i 17 minuta.

Zaključci vježbe:
U vodenim objektima trebale bi se koristiti vodonepropusne posude (bačvice) za pohranu stvari. Kako osobnih tako i onih koje se koriste u spašavanju. Viseća platforma tzv. Portaledge, u kombinaciji s jurišnim bivkom Steinberg pokazala se potpuno funkcionalnim bivkom koji se brzo postavlja u zid ili strop kanala ili dvorane. Ležaj je ravan, a svojim visećim položajem omogućuje spašavateljima da stoje uz unesrećenog dok ga zbrinjavaju. Treba nabaviti adekvatan čamac koji je prilagođen za korištenje u podzemnim uvjetima. Kombinacija zračnog madraca u čamcu daje vrlo iskoristivu splav za izvlačenje nosila s unesrećenom osobom. Radio veza koju je konstruirao Ivica Radić radi izvrsno čak kada su ogoljele žice uronjene u vodu. Treba nabaviti suho odijelo za unesrećenu osobu.Treba nabaviti kemijske grijače za grijanje unesrećene osobe ili čak električni prsluk koji se koristi u kombinaciji sa suhim odijelom pri izvlačenju iz vodenih objekata. Umjesto neoprenskih čizmica treba nabaviti neoprenske čarape koje se mogu koristiti u kombinaciji sa speleološkim čizmama. Za unesrećenog bi trebalo nabaviti full-face kacigu koja bi kompletno štitila glavu, ispod koje bi se mogao staviti Shantzov ovratnik, a po uzoru na kacige koje koriste talijanski speleospašavatelji. Transportne vreće koje se koriste u vodenim objektima obavezno bi trebale imati rupe na dnu kroz koje bi istjecala voda nakon što se vreća namoči.

Stara škola, Biokovo

Datum održavanja vježbe: 19. do 22.6.2009. godine

Vođa vježbe: Marin Glušević

Ovogodišnja državna vježba speleospašavanja održana je u vremenu od 19. do 22. lipnja na Biokovu u jami Stara škola dubokoj 576 metara. Velika dubina, uski prolazi, mnogo kršljivih vertikala, meandri s vodom, težak pristup i na kraju loša vremenska prognoza faktori su zbog kojih ćemo vježbu još dugo pamtiti. Na vježbi su sudjelovala 52 gorska spašavatelja iz 12 HGSS stanica. Detalji o vježbi...