JE LI KRAS  HRVATSKA RIJEČ?
Hrvoje Malinar

  Duže vrijeme pratim povremene polemičke članke u znanstvenom, znanstveno-popularnom i planinarskom tisku o ispravnosti riječi krš i kras kojima su definirane osebujne pojave nastale u karbonatnim stijenama (škrape, špilje, ponori, uvale, polja i dr.). Koja riječ ima u stručnome nazivlju prednost i da li se onda ona druga riječ uopće smije rabiti u znanstvenim, stručnim ili čak popularno pisanim tekstovima? Skretanje pozornosti na zapostavljenu riječ kras s jedne strane, te njezino osporavanje s druge, dovelo je u literaturi do sve veće tenzije među suprotstavljenim stranama (Bach, Božičević, Božić, Kalmeta, Marjanac, Pelivan, Poljak, Šugar, Velić)[1].

 Kako se više od četrdeset godina bavim se speleologijom, koja je neposredno vezana za pojmove krš i kras, zainteresirao sam se za podrijetlo tih dvaju, još uvijek, problematičnih izraza. Kao đak Sveučilišta u Zagrebu (studij geologije) davao sam prednost izrazu krš, koji je favoriziran u hrvatskome geološkome nazivlju. Stoga sam se služio izrazom krš u govoru i pisanju članaka. Ponukan polemikom pokušao sam se bez pristranosti udubiti u tu problematiku rabeći dokaze i protudokaze.

Ispočetka se činilo sve kristalno jasno. Posegnuo sam za udžbenikom opće geologije iz kojeg sam svojedobno dobio prve spoznaje o geološkoj specifičnosti, znanoj pod izrazima krš ili kras  (Herak, 1960.). U tom se udžbeniku spominje samo riječ krš, i to s vrlo oskudnom definicijom. Uzeo sam novije izdanje te knjige (Herak, 1973.) u kojem se daje nešto opširnija definicija pojma, ali se ovdje spominju dva narodna izraza: krš i kras, "koji se mogu primijeniti u toponimskom i apelativnom[2] značenju. Osim u nas naziv kras se upotrebljava i u Čehoslovačkoj, a carso u Italiji. Zemlje koje nemaju svog narodnog izraza prihvatile su njemački izraz karst, koji je kasnije konstruiran na bazi narodnih izraza kras i carso, zasnovanih na keltskoj osnovi. Mi ovdje dajemo prednost izrazu krš jer mu je korijen praslavenski, a kršenje je u osnovi geneze samih krških pojava". Dakle, ovdje se navodi u struci favorizirani termin krš, ali i njegov narodni sinonim kras.

Prije gotovo tri decenija napisan je hrvatski terminološki rječnik iz područja karstologije (Roglić, 1974.). Našao sam opširno definiranu natuknicu krš, a pod karst  piše: - v. krš. Riječ kras uopće nije navedena kao hrvatski sinonim (kao u Heraka). Uz natuknicu krš kraticom je označeno da je kras slovenska i srpska riječ, te da "u sjevernim hrvatskim čakavskim krajevima imamo Kras i Krasica kao toponime". U uvodu Roglić objašnjava da je bilo velikih problema s priređivanjem dobroga nazivlja i nastavlja: "Zabuna je bila tolika da smo se kolebali između svog živog i raširenog termina krša i germanizirane izvedenice Karsta! Posebno je štetno što nije bilo dovoljno dostupno i poznato nacionalno terminološko blago, tek poznavanje živog narodnog nazivlja je osnova za organski znanstveni rad".

Čudno je da brojni toponimi u Hrvatskoj s korijenom kras, kao i ostali dokazi, nisu tada ponukali Roglića da razmisli o uvođenju riječi kras u hrvatski standard[3]. Kako ćemo nadalje vidjeti, nipošto nije točno da “nije bilo dovoljno dostupno i poznato nacionalno blago…”. To blago bilo je već poznato. Trebalo ga je samo uočiti i pravilno upotrijebiti. Već tada su postojali brojni radovi s mnoštvom dragocjenih podataka o spomenutoj problematici, a koji se navode u ovome članku. Bez dubljih analiza i argumentacije preglašavanjem se u Akademiji presudilo hrvatskoj riječi kras i to na najbezobzirniji način. Ta riječ nije uvrštena čak niti kao sinonim kršu!

 Budući da je u Roglićevom rječniku naveden kras kao slovenski i srpski izraz, pogledao sam u Srpsku krašku terminologiju (Gavrilović, 1974.). Tu je stvarno kras favoriziran i opširno definiran kao srpski standardni naziv, a pod krš stoji: - v. kras. U uvodu ovog rječnika vidi se da je srpskom autoru Gavriloviću bilo nesumnjivo poznato da je kras podrijetlom hrvatska riječ  (jednako kao i slovenska). Naime, Gavrilović se poziva na V. Karića (1883.) koji kaže da "naziv krš vodi poreklo od keltske reči Carso ili Carsia; isto kao nemački naziv Karst i hrvatski kras!?" Iako je Gavriloviću bilo dobro poznato da su u Srbiji i Crnoj gori česti toponimi s riječi krš (a toponimi s kras su tamo gotovo nepoznati), on smatra da je izraz krš neprikladan. Toponim krš često se javlja na terenima gdje su stijene skršene (polomljene) ali koje nisu karbonatne, pa na njima nema specifičnih kraških pojava. Međutim, presudni mu je razlog zbog kojeg se odlučuje da se u srpsko nazivlje standardizira kras, što se područje u kojem su prvi puta istraživane specifične kraške pojave naziva Kras. To je široki predjel koji se proteže od Sežane u Sloveniji do Rijeke u Hrvatskoj. Upravo zbog narodnog naziva područja, koje je locus typicus, Gavrilović odbacuje krš[4] i odlučuje se za hrvatski i slovenski kras. Isto tako ne prihvaća njemački karst, jer je taj nepravedno postao internacionalizmom. Tako nastaje apsurdna situacija da Srbin Gavrilović uvodi hrvatsku (i slovensku) riječ kras u srpski standard, a Hrvat Roglić se ortodoksno drži neadekvatne riječi krš i uvodi je u hrvatski standard.

Poslije toga bilo je zanimljivo pogledati što o pojmu kras piše u Slovenskoj kraškoj terminologiji (Gams, 1973.). U uvodu Gams piše da je riječ kras  predindoeuropskog izvora (carra = kamen) i ostala je živa npr. u irskom obliku keltskog jezika. Do sredine 19. stoljeća to je bilo samo pokrajinsko ime za područje Kras između Trsta i Kvarnerskog zaljeva koje ima kraške značajke, a koje su na ovome području prvi put u svijetu stručno opisane. Nadalje navodi da je ime pokrajine Kras prvi put spomenuto u antici kao Carusadius, a kao Carsus 1177. godine.

Zanimljivo je da poznati francuski znanstvenik E.A. Martel spominje 1894. godine u djelu "Les abîmes" da je njemačka riječ Karst (hrvatski - Kras; slovenski - Gabrek) keltskog podrijetla. Martel spominje i nazive Istarski i Liburnski kras u Hrvatskoj. Citirajući  Bouéa kaže da su od slovenske pokrajine Kras preuzeli opći naziv za tu karakterističnu pojavu Česi, Slovaci, Poljaci i djelomice Hrvati, stavljajući u drugi plan njemački Karst.

 O Bouéovoj upitnoj tvrdnji da su Hrvati od Slovenaca preuzeli izraz i ime kras, bit će ovdje još govora. Pronašao sam mnogo veći broj toponima u Hrvatskoj s imenom Kras, ili njihovih izvedenica, nego što ih ima u Sloveniji, pa to već samo po sebi dobrano opovrgava spomenutu tvrdnju.

Takva objašnjenja bila su mi vrlo poticajna u daljnjem proučavanju. Neki autori iz zapadnih zemalja u stručnim tekstovima ili glosarijima izvode karst od slovenskog ili "jugoslavenskog" izraza kras. U "The Science of Speleology" (Warwick, 1976.) stoji da je karst izveden od "srpskohrvatske" riječi kras, a znači vapnenački kraj. Odatle su modificirani talijanski carso i njemački Karst.

U Brockhausovoj enciklopediji (1990.) riječ Karst  definirana je kao: 1. motika s dva zupca s kratkom drškom za obradu vinograda u starome Rimu; 2. slov. i srpskohrvatski - kras, talijanski - carso  vapnenačka je visoravan najčešće bez šume iznad Tršćanskog zaljeva u Jugoslaviji i Italiji, a u proširenom je značenju sažeta oznaka za vapnenačke visoravni i gorske predjele u Jugoslaviji... U istoj enciklopediji postoji natuknica Kras s oznakom: v. Karst. Međutim, riječ krš se u ovoj enciklopediji ne spominje.

Poljski autori (Rubinowski & Wróblewski, 1976.) kažu da je u Poljskoj izraz kras preuzet iz pokrajine Kras u Istri, gdje u cijelom krajoliku dominiraju specifične forme tvorene od vapnenačkih stijena. U svjetskoj znanstvenoj literaturi inačica krasu je karst, krš, carsso.

Kao standardni se naziv kras također rabi u Slovačkoj i Češkoj. Tako imamo i odgovarajuća zemljopisna područja: Český Kras, Tišnovský Kras, Moravský Kras,  Slovensky Kras i dr. Zanimalo me je da li je tamo pojam kras autohton ili je preuzet iz naših (odnosno nama susjednih) krajeva. Putem elektronske pošte dobio sam ljubaznošću ravnatelja slovačkog Instituta zaštite okoliša Slovačke akademije znanosti dr. Júliusa Oszlányija sljedeće objašnjenje, koje je on prethodno potražio u Institutu za slovački jezik: “Prema Bezlayu, izraz kras je ilirskoga podrijetla i došao je u slovački jezik iz opisa gorskog područja Kras u Jugoslaviji”.

Vratimo se ipak domaćim autorima koji se bave našim starim izrazom kras i njemu sličnim oblicima. Tako se Ivan Krajač (1932.) zauzima za već desetljećima potiskivanu hrvatsku riječ kras i navodi: "Ime Kras baš za današnji sjeverozapadni Hrvatski kras je starije i od samog doseljenja plemena današnjeg njemačkog govora u alpinski masiv. To je ime na tom mjestu našla već rimska civilizacija pa ga je polatinjeno reproducirala kao Mons Crasudius (V. Smičiklas: Povijest Hrvatske I)". Na ovaj članak reagira slovenski autor Henrik Tuma (1933.) ignorirajući Krajačevo tumačenje da je kras također i hrvatska riječ, te tvrdi: "Beseda Kras je čisto slovenska beseda ... Še starejše ime za Kras nad Trstom je grška beseda Ocra, pozneje Carusadios... očitno pokvarjenka iz besede Kras, Ocra iz grške besede őχρις (kraj špičasatih kamenov) pa je očitno prevod iz slovenskoga[5] ... Ako Hrvatje, Srbi in Bolgari besede Kras ne poznajo, si morajo za te morfologične pojave izposoditi slovensko besedo Kras, a ne nemški Karst  in ne laški[6] Carso". U primjedbi istoga članka Krajač spremno demantira Tumu nabrajanjem niza hrvatskih toponima s riječi kras koji dokazuju njegovo hrvatsko podrijetlo.

Ratimir Kalmeta (1985.) navodi niz autora starih hrvatskih rječnika u kojima su definirane riječi s oblicima: kras (krasz), kars (karsz), karš ili kraš. To su: F. Vrančić (1595.), I. Belostenec (1740.), V. Veselić (1853.), B. Šulek (1874.) i I. Filipović (1887.). Pridodao bih tome i Josipa Voltića s njegovim Ričoslovnikom iz 1803. godine.

Opsežnu raspravu o problematičnim terminima kras i krš piše Pavle Rogić (1957.)  u kojoj navodi iz Belostenčevog rječnika iz 1740. godine da je riječ kras (krasz) kao i kars (karsz) apelativnog značenja, a ne kao toponim, a znači: "greben, oštro i okorno kamenje, oštre pećine, Dalm. kras, grič; cautes, saxa aspera et abrupta, saxa et cautes, silicus et cautes, salebrae ...". Rogić smatra da su prvi hrvatski i slovenski stanovnici već zatekli izraz kras, možda romanskog ili keltskog postanja. Citira i Petra Skoka koji je pretpostavio da kras dolazi od ilir. carsus i dovodi također u vezu s njem. harsch = hrapav, neravan, bregovit, krševit.

Najopsežniju i vjerojatno najvredniju raspravu o krasu i kršu napisali su Branimir i Marijana Gušić (1960.). Navode da se u Hrvatskoj prvi puta spominje riječ kras u darovnici Jurja Pariježića iz 1230. godine u kojoj je naveden lokalitet Kras kod Dobrinja na otoku Krku. U jednoj drugoj povelji iz 1292. godine spominje se u granicama Drežničke župe lokalitet Krasina. Toponim Kraški  (današnja Mala i Vela Krasa) spominju se i u "Istarskom razvodu", dokumentu iz 15. stoljeća. I u "Listini" kneza Ivana Frankopana iz 1465. godine nalazimo područje Kras na Krku. Nadalje spominju i rad J. Weselyja iz 1856. god. "Das Karstgebiet Militär-Croaticus" s hrvatskim prijevodom Ivana Trnskog u kojem se govori o Primorskom Krasu i Istarskom Krasu, i to u zemljopisnom, i u apelativnom značenju. Također navode značajan rad Živka Vukasovića koji 1868. godine podrobno opisuje kras u apelativnom smislu kao: "vapnena gora, ispresijecana mnogim rasjedima, dolcima, ponikvama, mnogobrojnim ponorima, smrcima, slijevcima i lokvama, puna podzemnih špilja, zijevaka i vrtača".

Gušići pretpostavljaju da je kras nastao od ranijeg kars. Pronalaze u talijanskoj enciklopediji da bi kras imao keltsko podrijetlo, dok to Battisti-Alessio povezuje s mediteranskom osnovicom iz carsa  kao riječi medievalne dalmatinske latinštine. Sličnosti se nalaze i u starogrčkoj toponomastici kao i u sarmatskom karz = strog, surov; ruskom kroh = krš; albanskom karsh, kersh i karrshi, preuzetih od slav. karš, i to iz dijalekata koji nemaju sonantno r.

U svom radu Gušići navode brojne toponime u Hrvatskoj s osnovicom kras. Navode starije hrvatske znanstvenike koji su rabili termin kras, a koji je poslije bez pravog razloga potisnut riječju krš.  Bečka zemljopisna škola pretekla nas je i uvela međunarodni naziv karst, zahvaljujući upravo nesretnoj okolnosti da je riječ krš počela potiskivati staru domaću riječ kras. Nakon navođenja mnogih dokaza autori smatraju da otpadaju svi razlozi, koji gone riječ kras kao stručni termin iz hrvatskoga jezika.

Mogli bismo nabrajati još mnoge domaće i strane autore koji o toj terminološkoj problematici raspravljaju na ovaj ili onaj način. I definicije u domaćim i stranim rječnicima i enciklopedijama vrlo su raznovrsne, a ne, kako bi trebalo biti, jednoznačne. O pojmu kras piše naš ugledni jezikoslovac Petar Skok (1972.). Poziva se na Belostenca i na hrvatske toponime u Istri i na Krku. Za riječ krasa kaže da je to loš, kamenit pašnjak, koji se ne može kositi. Za kras kaže da "postoji još i varijanta s ar > r: krš."... "Varijanta krš mjesto kras nastala je zacijelo unakrštavanjem s postverbalom[7] krš...". Ilirsko-dačka riječ carsus mediteranskog je podrijetla i u vezi je s lat. caris, carisis  "nomen saxi".

Čini mi se da je posebno zanimljiva jedna riječ koju spominje Skok, a koja se u istom značenju, ali različitim oblicima javlja na više mjesta i u različito vrijeme, iako je očito istog korijena. Radi se o riječi krasna  (ili čak rasna) = kramp, trnokop (Vis, Hercegovina, okolina Sarajeva). Ta se riječ pojavljuje vrlo rano i zabilježena je i u obliku crasnizza = kramp u Krčkom dokumentu iz 1662. godine (Skok, 1972.). I danas se u nekim krajevima za kramp ili trnokop koristi izraz krasnica, koji je zabilježen na otoku Vrgadi (Jurišić, 1973.). Još je zanimljivije da se u istom značenju, ali u obliku karst = motika s dva zupca za obradu vinograda u starom Rimu, nalazi u Brockhausovoj enciklopediji (1990.).   Interesantno je da je još u starom Rimu izraz karst  značio kramp, kao što je već vrlo rano u hrvatskim krajevima riječ krasnica  imala jednako značenje. Da li se u starom Rimu pisalo  karst  (u smislu kramp) na taj način, to se ne vidi u navedenoj enciklopediji, ali se nazire vrlo stara veza među riječima  karst - krasnica - kras.

Kada je već riječ o vezi između starog Rima, odnosno latinskoga jezika i naših izraza  kras, krasnica i krš, pogledajmo što se još može naći u latinskim rječnicima, a moglo bi unijeti malo više svjetla u to očito nedovoljno istraženo područje. Tako se pod riječi crassus  nalazi niz različitih pojmova, ali su neki indikativni za ono što nas tu zanima. Dakle, crassus (lat.) = debeo, grub, nezgrapan, gust, hrapav; (o vodi) blatna, nečista; (o tlu) neobrađeno, neplodno, nepropusno (podcrtao H.M.). Iako, u meni dostupnim latinskim rječnicima, nisam našao da bi crassus moglo značiti i skršeno, slomljeno, što bi se moglo vezati za naš krš, slična značenja pronašao sam u rječnicima nekih zapadnoeuropskih zemalja čiji su narodi dio rječnika temeljili na klasičnim jezicima grčkom i latinskom. Takve su veze vidljive u francuskom, njemačkom, engleskom, španjolskom, švedskom, bugarskom i ruskom jeziku.

Razni autori pretpostavljaju i starije predromanske izvore: predindoeuropski (Gams, 1973.), indoeuropski (Franić, 1910.), vedski  (Horvat-Mileković & Lovrić, 1999.), keltski  (Gušić & Gušić, 1960.; Gams, 1973.; Gavrilović, 1974.), sarmarski (Gušić & Gušić, 1960.), ilirski, liburnski (Rogić,1957.), iliro-dački (Skok, 1972.), starogrčki (Franić, 1910.; Skok, 1972.) i praslavenski (Rogić, 1957; Herak, 1973).

Dio autora slaže se da su od starijeg oblika kars  nastali u raznim dijalektima i jezicima noviji oblici. Tako je na sjeveroistočnoj obali Jadrana iz riječi kars likvidnom metatezom nastao kras. Od iste starije riječi kars sa t nastao je karst, a s o riječ carso. Kada se oblikovao koji naziv, nije još utvrđeno. Vjerojatno su već prvi hrvatski i slovenski doseljenici zatekli ove izraze kod starosjedilaca, romaniziranih Ilira (Rogić, 1957.), ali u smislu kamenitog, neplodnog kraja.

Riječ kras preko latinskog se jezika proširila u neke zapadnoeuropske jezike. Prodorom u druge jezike postupno se izdiferencirao i smisao riječi. Različitost poimanja zvukovno sličnih riječi s korijenom kars u nekom je jeziku mogla nastati tako da jedan oblik i smisao ima neposredni indoeuropski izvor, a drugi oblik je nastao posredno preko latinskoga jezika u antičko doba ili možda u ranom srednjem vijeku.

Zvukovno slični oblici krasu, ali drugačije pisani, poprimili su drugačiji smisao, kao npr.: engl. crash = razaranje, lom; crush = zdrobiti, smrviti. Tu je zaboravljena predodžba o  korodiranom vapnenačkom, neplodnom tlu, kao što se zadržala u riječima kras, karst i carso. Ove engleske riječi zvukovno više podsjećaju na hrvatsku riječ kras, a smisleno na krš (u smislu nečeg smrvljenog, zdrobljenog). S druge strane, engl. oblik crass  zadržao je samo jednu značajku iz latinskog jezika (grub).

Posebno je zanimljivo da se u slovenskom jeziku, u kojem je ukorijenjen izraz kras kao apelativ, ne rabi pridjev krašljiv (za štokavski pojam kršljiv), nego kršni (Tuma, 1933.)[8]. Usput rečeno, oni koji tvrde da kras nije hrvatska riječ, trebaju se zapitati zbog čega nema te natuknice u našim rječnicima stranih riječi. Tako npr. u Klaićevom rječniku stranih riječi (1988.) može se samo naći natuknica karst sa značenjem krš, kras, golet, ali nema natuknice kras kao eventualne tuđice.

U nekim se čakavskim dijalektima usporedo s izrazom kras zadržao i oblik kars, kojem je s prešlo u š, pa je nastao karš. Prodorom štokavštine u nekim se krajevima gubi stari oblik, pa karš prelazi u krš. Hrvatska riječ krš u štokavskom dijalektu ima i svoje neposredno podrijetlo od staroslavenskog glagola kršiti (Rogić, 1957.), koji također ima isti indoeuropski korijen kao i kras. Treba napomenuti da su se glasovne promjene poput likvidne metateze mogle dogoditi i više od jedanput, ali s obzirom na pomanjkanje pisanih dokumenata to je danas teško utvrditi.

Da je kras je ipak vrlo stara hrvatska riječ (a ne kako neki tvrde da je to slovenski izraz, koji je dospio tek na nekoliko mjesta u Hrvastku[9]) dokaz je šezdesetak toponima registriranih na području Hrvatske s korijenom kras. Toliko ih se ne može uz najbolju volju nabrojiti u Sloveniji! S druge strane toponimi s riječi krš su u Hrvatskoj neusporedivo manje zastupljeni i nalaze se poglavito na području naseljenom pravoslavnim življem. Nasuprot tome Krš je kao toponim često zastupljen u Srbiji i Crnoj Gori, dok je tamo Kras gotovo nepoznat. Podaci su prikupljeni sa specijalnih topografskih karata raznih mjerila od 1:20 000 do 1:75 000. Vjerojatno takvih toponima ima i više, jer mnogi nazivi nisu ucrtani na kartama tih mjerila.

 Pogledajmo kako su ti toponimi s riječi kras (i dublete krasa, krase, krasica, krasnica i dr.)  raspoređeni:

Istra:

Kras - široko područje koje se proteže od tršćanskog Krasa do Rijeke

Kras - uže područje iznad buzetske doline

Kras - zaselak 1,5 km ZSZ od St. Pazina

Kras – nenaseljeni predjel s dolcima u Ćićariji 1 km JZ od Žejana

Kras - predjel 4,5 km SZ od Lupoglava

Kras - predjel 11 km SZ od Lupoglava; 5 km ZJZ od Rašpora

Kras - predjel 2,5 km SI od Lupoglava

Kras - područje SZ od Roča

Kras - selo 4,5 km S od Novigrada (kod Dajle)

Kras - nenastanjeno područje 5 km SSI od Novigrada

Kras - rt 2,5 km JI od Novigrada

Kras - brdo nad ušćem Dragonje u more (Gušić & Gušić, 1960)

Kras Grdoselski - zaselak 10 km JI od Motovuna

Sv. Marija na Krasu - zaselak 4,5 km ISI od Umaga

Krasa - zaravan kod naselja Dvori blizu Filipane

Krasa - zaselak 1 km SZ od Raklja

Krase - selo 4,5 km SI od Buja

Krase - kod sela Prodol

Krase - zaselak  1,5 km SZ od Svetvinčenta

Krase - nenastanjeno područje 4,5 km JZ od Svetvinčenta

Krase - nenaseljeno područje s dolcima JZ od Kanfanara

Krase - nenastanjeno područje 6 km S od mjesta Bale

Krase - selo između Bala i Smoljanaca

Krasica - selo 4 km JI od Buja

Krasica - nenastanjeno područje blizu sela Prodola

Krasnica - otočić u Brijunima

Krasković - naselje u Istri (iz popisa naselja na internetu)

Obalni dio Hrvatskoga primorja:

Kras Trubaja - iznad Cesarice

Krasa - nenaseljeni predjel između Jadranova i Dramlja

Krasica - mjesto 1,5 km S od Bakarskog zaljeva

Krasnica - 1,5 km S od Ledenica blizu Novog Vinodolskog

Otok Krk:

Kras - selo između Malinske i Dobrinja

Kras (Kraš) - područje između krčkog aerodroma i obale

Kras - predjel 1 km JZ od Rudina

Mali Kras - dio obale između Valbiske i Sv. Fuske

Mala Krasa - uvala J od Punta 2 km

Krase - područje 3 km JI od Punta - kod Velog vrha

Krase - područje između Stare Baške i vrha Obzova

Krasi - područje 1,5 km JJI od Pinezića

Krasi - područje 1,5 km J od sela Skrbčići

Krasi - područje kod Vrbnika (Gušić & Gušić, 1960)

Krasina - područje SI od Punta

Krasina - područje 2,8 km SZ od Punta

Krasina - područje JZ od Vrbničkog polja

Krasina - kota 164 m, 2,5 km JZ od Vrbnika

Krašina - predjel 1 km I od Kornića

Krasišće - kota 266, 2 km SSI od mjesta Kras

Otok Cres :

Krasa - predjel JJI od mjesta Orlec, a I od Vranskog jezera (također: Kontrade Krasa)

Kaukrasić - predjel S od Martinšćice

Otok Rab:

Kraševica glavica - S od Supetra

Lika:

Krasanska Duliba - područje 3 km SZ od mjesta Krasno

Krasina - u Modruškoj župi (Gušić & Gušić, 1960)

Krasnica - područje 3 km JZ od Plaškog

Krasnica - vrh (860 m) u području Krasnice kod Plaškog

Krasnička uvala - 4,5 km JJZ od Plaškog

Krasno - Mjesto na ličkoj strani Sjev. Velebita (na nekim kartama Krasno polje)

Krasulja - ponornica u Krbavičkom polju

Lipovac Kras - (Gušić & Gušić)

Krasovčevo selo - zaselak pod brdom Vital kod Otočca

Dalmacija:

Kras - kamenito područje na poluotoku Bočetina SI od Paškog mosta

Krasine - Poljice (Gušić & Gušić, 1960)

Krasin Kut - Poljice (Gušić & Gušić, 1960)

Žumberak:

Krasinac - kod Vivodine

Toponimi s kars(š)

Karsa -  vrh 4 kn SI od Novalje na o. Pagu

Karsko - područje 2,5 km I od mjesta Vela Učka u Istri

Karši - nenaseljeno područje  2 km JJZ od mjesta Bale u Istri

Valdikaraš  - JI od Punta 4 km na o. Krku

Tu bi se još mogli pribrojiti zaselci D. i G. Krašićevica južno od vrela Kupe, zatim mjesta Krasić i Krašić, te Kraševski zviri ispod Ivanščice, koji su vjerojatno dobili imena po prezimenima ljudi koji vuku podrijetlo s nekog Krasa.

Iz svega ovog što sam ovdje naveo proizlazi kako je posvema jasno da je riječ kras kao apelativ i Kras kao toponim hrvatska riječ. U Hrvatskoj je kras kao toponim osjetno brojniji nego u Sloveniji. To je stari hrvatski izraz koji se javlja u dokumentima iz davne 1230. godine (Gušić & Gušić, 1960.; Hozjan, S. 1996.), a kao apelativ definirao ga je Ivan Belostenec 1740. godine. Da li je Faust Vrančić dao takvu definiciju još ranije, tj. 1595. godine, nije mi poznato, ali ga Kalmeta (1985.) navodi kao autora prvog rječnika u kojem se spominje kras.

Podsjetimo se da slovenski autor Gams (1973.) piše da je u Sloveniji do sredine 19. stoljeća Kras bio samo pokrajinsko ime, a ne i kras definiran kao apelativ. Tako ne stoji tvrdnja znanstvenika Bouéa (Gams, 1973) da su Hrvati preuzeli ime i oblik kras od Slovenaca jer su to opovrgli stariji hrvatski dokumenti i rječnici.

Kras se u apelativnom obliku javlja u hrvatskoj literaturi najmanje jedno i pol stoljeće prije krša. Termin krš kao apelativ počinje propagirati početkom dvadesetog stoljeća Dragutin Gorjanović-Kramberger nakon kojega se javljaju sve češći sljedbenici, čime nepravedno potiskuju hrvatsku riječ kras. U tom smislu s dozom ironije piše Kalmeta (1985.): "Hrvatski znanstvenici XX. stoljeća počeli su goniti stari hrvatski oblik kras i odlučili ga zamijeniti »boljom, ljepšom, našom narodnom i hercegovačko-crnogorskom riječi krš«" (podcrtao H. M.). Drugim riječima, postali su "papskiji od pape".

Zbog nepoznavanja narodnoga nazivlja, nemara i nesloge, Hrvati su jedini slavenski narod srednje Europe koji nije u standardni jezik uvrstio izraz kras. Osim Slovenaca, taj su naziv prihvatili Česi, Slovaci, Poljaci, pa i Srbi iz solidarnosti prema slavenskom izrazu koji predstavlja locus typicus. Upravo zbog otpora prema germanizmu karstu, nepravedno uvrštenom u međunarodno stručno nazivlje, trebali su i Hrvati uvrstiti kras u svoje nacionalno stručno nazivlje sve da to i nije bila hrvatska riječ. A ona je po svojoj raširenosti naša riječ, više nego li u bilo kojeg drugog slavenskog naroda!

To ne znači da krš uopće nije hrvatska riječ. Budući da su se Hrvati prije jednog i pol stoljeća opredijelili za novoštokavsku jekavicu kao osnovicu standardnoga književnog jezika, onda se krš uklapa u standard baš kao i novoštokavska riječ krv umjesto starih hrvatskih oblika karv ili kerv. Isto vrijedi i za standardni izraz rt, koji uzgred rečeno, u hrvatskome narodu praktično ne postoji, ali je kao novoštokavski oblik postao standard umjesto u narodu uvriježenih oblika kao rat, arta i erta, i njihovih izvedenica artić, artina, artica i dr. Međutim, kako je ranije objašnjeno, krš u svemu ne znači isto što i kras.

Krš i kras ipak imaju zajednički korijen. Obje su riječi prvotno značile nešto polomljeno, zdrobljeno, ali su se kasnije pojmovno izdiferencirale. Krš je zadržao prvobitno značenje u smislu polomljeno kamenje (ili bilo što drugo polomljeno, dakle mehaničku pojavu)[10]. To kamenje može biti vapnenačko ili silikatno, svejedno je. S krasom je nešto drugačije.  Hrvatski i slovenski (a potom i općenito zapadnoslavenski) izraz kras  kroz vrlo dugo razdoblje poprimio je pojam za korozivnu pojavu na vodotopljivim stijenama (vapnencu, dolomitu i halitu). Podsjetimo se da mogu i silikatne stijene biti skršene, ali na njima (niti u njima) ne će voda korozivnim djelovanjem tvoriti oblike poput škrapa, ponikava, jama, špilja...

Tek kasnijom konvencijom, dakle umjetnim putem, krš postaje u hrvatskome jeziku standardni stručni naziv definiran internacionalizmom karst  (Roglić, 1974.). Tako je krš postao homonim za mehanički skršeno stijenje bez obzira na kemijski sastav, kao i u apelativnom smislu. U isto je vrijeme kras zadržao jednoznačnost, ali nije prihvaćen kao  standardni naziv.

Pod izrazom kras ne smatramo samo područje s korozijskim tvorbama na skršenom, polomljenom vapnencu. Tu podrazumijevamo i terene s karbonatnim stijenama pokrivene aluvijem i raslinjem (gdje na površini nema skršenih stijena), pod uvjetom da su takvi tereni  podložni korozivnom djelovanju vode u podzemlju. Osim toga postoje i kraški oblici na stijenama i kad one nisu bezuvjetno skršene (polomljene). To mogu biti škrape, kamenice, špiljski otvori …

Šteta što je u hrvatsku karstološko nazivlje uvršten krš umjesto adekvatnijeg krasa, ali otkada ga je prihvatila Akademija (Roglić, 1974.), stručnjaci to poštuju kao konvencijom usvojeni standard. To ipak ne znači da se stari izvorni termin kras ne smije koristiti čak ni kao sinonim kršu, kao što bi to htjeli neki autori. Kras se kao istoznačnica kršu navodi i u suvremenim udžbenicima, rječnicima i enciklopedijama (FAO, 1972.; Herak, 1973. i 1978.; Klaić, 1988.; Brodnjak, 1991.). Jezik je živa materija, a riječi se s vremenom mijenjaju. Kulturni narodi nastoje postupno ispravljati jezične pogrješke koje su nastale iz raznih razloga. Iako je riječ krš prihvaćena kao standardni stručni naziv, ona je u apelativnom smislu nedvojbeno tuđica. Treba je zamijeniti izrazom kojemu većina argumenata ide u prilog. Red je na filolozima, odnosno jezikoslovcima da o tome daju svoj sud. Nadajmo se da će jezični stručnjaci  ispraviti nepravdu nanesenu hrvatskoj riječi kras!

Literatura:
 
Bach, I. (2000.): O hrvatskom jeziku (O nazivima "kras" i "krš"). Ekološki glasnik, 1-2,
(29-30), Zagreb.
Belostenec, I. (1740.): Gazophilacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarum, Zagreb.
Božičević, S. (1990.): "Jezikoslovstvo" i stručna terminologija. Ekološki glasnik, 5-6,
(42-45); Zagreb.
Božičević, S. (1991.): Još o nazivu krš. Priroda, 8, (40-41), Zagreb.
Božičević, S. (1999.): Hrvatska riječ "krš". Hrvatski zemljopis, 42, (23-25), Samobor.
Božić, V. (1992.a): Riječ "kras" ponovo u upotrebi. Hrvatski planinar, 11-12, (258-261), Zagreb.
Božić, V. (1992.b): More about the croatian words "kras", "kraš" and "karst" meaning "karst". Speleo Stamp Collector, Schimmert, No.38, (21-23), Nederland.
Brockhaus Enzyklopädie (1990.): IT-KIP, Ed. F.A. Brockhaus, Mannheim.
Brodnjak, V. (1991.): Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika. Školske novine, pp. 632, Zagreb.
FAO (1972.): Glossary and multilingual equivalents of karst terms. UNESCO, Paris.
Franić, D. (1910.): Plitvička jezera i njihova okolica. pp. 426, Zagreb.
Gams, I. (1973.): Slovenska kraška terminologija. Kraška terminologija jugols. narodov, knj. I, Ljubljana.
Gavrilović, D. (1974.): Srpska kraška terminologija. Kraška terminologija jugosl. naroda, knj. II, pp. 73, Beograd.
Gušić, B. & Gušić, M. (1960.): Kras ili krš. Krš Jugoslavije, sv.2, (2-20), Zagreb.
Gušić, B. & Gušić, M. (1999.): Kras ili krš. Ekološki glasnik, s. 8-9 (45-47), D. Lomnica.
Herak, I. (1960.): Geologija. pp. 433, Ed. Školska knjiga, Zagreb.
Herak, I. (1973.): Geologija. pp. 465, Ed. Školska knjiga, Zagreb.
Herak, I. (1978.): Krš, također kras. Opća enciklopedija. 4 Iz - Kzy, pp. 703, Jugosl. leksikografski zavod, Zagreb.
Horvat-Mileković, M. & Lovrić, A.Ž. (1999.): Podrijetlo starohrvatskog jezika: Indoiranski arhaizam u srednjovjekovnom hrvatskom i reliktnim pradijalektima. Staroiransko podrijetlo Hrvata, 191-234, Zagreb-Tehrân.
Hozjan, S. (1996.): Prilog za biografski leksikon Dobrinjštine. Krčki zbornik, sv. 35, 147-154, Krk.
Jurišić, B. (1973.): Rječnik govora otoka Vrgade. II. dio, Rječnik, PP.255, Zagreb.
Kalmeta, R. (1990.): O nazivima "kras" i "krš". Priroda, 4-5, (46-47), Zagreb.
Kalmeta, R. (1999.a): O Nazivima geološka građa i geološki sastav. Ekološki glasnik, 6, 24-28, D. Lomnica.
Kalmeta, R. (1999.b): Dva besmislena “smisla” u nazivima “krš u užem smislu” i “krš u širem smislu”. Ekološki glasnik, 8-9, 48-55, D. Lomnica.
Kalmeta, R. (2000.): Dr. Tihomir Marjanac u ulozi “recenzenta” i “lektora”. Ekološki Glasnik, 4, 27-31, D. Lomnica.
Karić, V. (1883.): Zemljopis za niže razrede srednje škole. III deo, (264), Beograd.
Klaić, B. (1988.): Rječnik stranih riječi. Nakl. zavod Matice hrvatske, pp. 1456, Zagreb
Krajač, I. (1932.): Planinarsko nazivlje. Hrvatski planinar, 6, 166-173, Zagreb.
Malinar, H. (2001.): Dali je kras hrvatska riječ? Ekološki glasnik, God. IX, br. 3, 28-33, D. Lomnica.
Marjanac, T. (2000.a): Pod kišom metaka. Vijesti hrvatskoga geološkog društva, vol. 37, sv. 4, 10-12, Zagreb.
Marjanac, T. (2000.b): Pabirci iz krške terminologije. Vijesti hrvatskoga geološkog društva, Vol. 37, sv. 4, 13-14, Zagreb.
Pelivan, A. (1999.): Neke napomene uz donesene članke. Ekološki glasnik, 8-9, 61, D. Lomnica.
Poljak, Ž. (1986.): Planine Hrvatske (planinarko-turistički vodič). Ed. Planinarski savez Hrvatske, Zagreb.
Poljak, Ž. (1994.): Krš ili kras? I krš i kras! Hrvatski planinar, 7-8, (176-177), Zagreb.
Poljak, Ž. (1999.a): Terminološki nesporazumi u ekologiji. Okoliš, 91, (83), Zagreb.
Poljak, Ž. (1999.b): Zablude geologa Ive Velića. Hrvatski planinar, 11-12, (335-337), Zagreb.
Poljak, Ž. (1999.c): Zablude geologa Ive Velića. Ekološki glasnik, sv. 8-9, (53-55), D. Lomnica.
Poljak, Ž. (2000.): Nove zablude dr. Ive Velića. Hrvatski planinar, 4, (122), Zagreb.
Rogić, P. (1957.): Kras (Kraš) - Krš -Karst. Jezik, God. V., sv. 4, (97-103), Zagreb.
Roglić, J. (1974.): Prilog hrvatskoj krškoj terminologiji. Krš Jugoslavije, 9/1, pp. 72, JAZU, Zagreb.
Rubinowski, Z. & Wróblewski, T. (1976.): Jaskinia Raj. pp. 57, Ed. Wydawnictwa geologiczne, Warszawa.
Skok, P. (1972.): Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika. Knj. II., JAZU, Zagreb.
Šugar, I. (1999.): Neprijeporno o prijepornom. Ekološki glasnik, 8-9, 56-61, D. Lomnica.
Tuma, H. (1933.): Toponomastika i terminologija. Hrvatski planinar, 5, 133-139, Zagreb.
Velić, I. (1994.): Manipulacija s kršom i krasom. Hrvatski planinar, 7-8, (173-176), Zagreb.
Velić, I. (2000.a): Krš ili kras - finale. Hrvatski planinar, 4, (121-122), Zagreb.
Velić, I. (2000.b): Cvijić, Roglić i geologija. Hrvatski planinar, 6, (183), Zagreb.
Voltić, J. (1803.): Ričoslovnik. Becs.
Warwick,G.T. (1976.): Geomorphology and Caves. The Science of Speleology, 61-107,
Ed. T.D. Ford & C.H.D. Cullingford, London.